Ne mogu da zamisle dan bez njih!

BEOGRADSKA PORODICA IMA VEOMA NEOBIČNE KUĆNE LJUBIMCE: Evo kako izgleda njihov život sa 300 ZMIJA! (FOTO)

Verovatno ste često prolazili tom ulicom, a niste ni slutili šta se nalazi u jednoj od zgrada.

Ljubimci
12:04h Autor:
BEOGRADSKA PORODICA IMA VEOMA NEOBIČNE KUĆNE LJUBIMCE: Evo kako izgleda njihov život sa 300 ZMIJA! (FOTO)
Foto: Shutterstock

U Ulici Dimitrija Tucovića u centru Beograda žive Predrag, njegova supruga, troje dece i oko 300 zmija! Da, da, dobro ste pročitali!

Ovo je priča o neobičnoj beogradskoj porodici i životu sa jednim od najvećih ljudskih strahova.

Da pitoni mogu biti i te kako pitomi, dokaz je odgajivačnica zmija koju već dve decenije na Zvezdari drži Predrag Radosavljević. Živi dokaz. Jer tu, iznad 300 gmizavaca živi Predrag sa svojom suprugom i troje male dece i ništa im ne fali - a nemaju ni strah.

Ima nečeg lekovitog u tom podrumu Radosavljevića nedaleko od prometne Ulice Dimitrija Tucovića. Nije ni čudo što su zmije simbol farmacije. U naizgled običnu prostoriju predodređenu za alat, stare, manje ili više nepotrebne stvari, prvi put se silazi klecavih kolena. Podrumi nekad liče na zmijarnik, ali ovaj je baš to. ž

Kako ući, a ne nagaziti zmiju, ne gledati je u oči, ne provocirati... Šta uraditi ako te ujede jedna, više njih? Pitanja su koja se nižu sa svakim stepenikom i otvaraju s vratima odgajivačnice.

U akvarijumima za zmije - terarijumima. Svaka ima svoj terarijum. Ne mogu da izađu. Svaka se zanima samom sobom ili eventualno svojim plenom - mišem. Prosto ih ne zanimate iako se u naletu prvog straha i vi osećate mišem, velikim mišem, najvećim plenom cele "Reptilije". Taj strah se leči. Sa svakim minutom. Sa svakim nezainteresovanim pokretom gmizavaca. Sa svakom rečju vlasnika zmijarnika.

- Imam oko 300 zmija. Nemam mnogo vrsta, negde oko sedam-osam, ali imam mnogo različitih boja. Loptasti piton je najpopularnija zmija. Zašto? Zato što je mali, raste do 1,2 ili 1,3 metra, znači zgodan je za čuvanje u kućnim uslovima. Ne treba veliki terarijum, ne treba veliki plen, vrlo je miran, ne postoji opasnost da bilo koga ugrozi. I da hoće, ne može, jer je mali. To je jedan razlog - krenuo je Radosavljević od najbitnijeg argumenta za lečenje straha od zmija.

Svaka zmija ima svoju posebnu šaru koja nastaje ukrštanjem jedinki.

- Drugi razlog je zato što postoji mnogo morfova loptastog pitona. Šta je morf? Morf je različitost u boji i šari. Znači njih ima različitih u boji i šari. U ovom trenutku možda čak i 10.000 različitih kombinacija. Mnogo su varijabilni u prirodi, sa mnogo različitih boja. Zato se reprodukuju u zatočeništvu da bi se onda te različite boje ukrstile međusobno i onda dobijaš novu kombinaciju boja. To što dobiješ, to je dizajner. I tu nema kraja, ukrštaš i ukrštaš i dobijaš sve luđe i luđe boje - otkriva rođeni Beograđanin suštinu svog posla, pasije, ljubavi.

Najluđe od svega je što u jednom trenutku i vi kroz stakla počinjete da opažate zanosne šare do pre nekoliko trenutaka najomraženijih životinja.

- Oko loptastih pitona bukvalno se cela industrija napravila. Ljudi hoće kućnog ljubimca, pa imaju jednog pitona. Ali ima i hobista, nije im to samo kućni ljubimac, nego im je to postao i hobi. Imaju više loptastih pitona, pa sami pokušavaju da upare i naprave nove dizajnere. Čitava industrija je nastala oko loptastog pitona. Što ih je više, tako im i cena pada i zato nisu više toliko skupi. Prvi loptasti pitoni su uvezeni u Srbiju sredinom devedesetih godina. U Evropi samo na jugu Grčke ima neka mala vrsta pitona - kaže Radosavljević.

Ljubitelj egzotičnih životinja neretko je i psiholog.

- Nema razloga za strah od pitona. Kad ga uzmeš kao malog i držiš ga u rukama, hoće možda da te gricne dva-tri puta, ali to uopšte ne boli, više osetiš kad se ubodeš na trn. A kada se zmija privikne na čovečiju ruku, ne ujeda više. I ako se desi nekad, to uopšte nije strašno, jer nisu otrovne - kaže vlasnik odgajivačnice.

Štaviše, tvrdi da ovi reptili nemaju uopšte ozbiljan ugriz.

- Jačina ugriza zavisi od vilice. One nemaju zglob uopšte. Njima su samo ligamentima povezane vilice jer ona se razvlači kad guta plen. Piton ima puno sitnih zuba koji im služe samo kad gutaju da im ne isklizne plen. Njima kači i uvlači plen. Zato kad te zmija ujede tu nema kidanja delova mesa kao kad te ujede pas, ona te samo stisne i pusti. Sutradan na tom mestu nema ništa. Smešno. Jedino ako povučeš ruku ili deo tela može da se desi da se isečeš - raskrinkava zablude Radosavljević.

Odmah je podelio i svoja iskustva sa zmijskim ujedima.

- Meni se dešavalo da vidim da će zmija da me ujede, ali toliko slab ima ugriz, da me mrzi čak i da stavim rukavicu. Održavanje terarijuma i cele odgajivačnice zahteva mnogo vremena dnevno, ali srećom ja ovde živim. Non-stop sam oko njih. Sve što je živo traži posvećenost. Ima posla. Moraš da čistiš terarijum, menjaš vodu jednom u nedelji. A kompletno se sve menja u terarijumu jednom u tri meseca. Pomažu mi i deca. Supruga najmanje pomaže - smeje se naš domaćin.

Vidi se da je spojio ljubav i posao.

- Sve što je živo traži posvećenost. Ima posla. Moraš da čistiš terarijum, menjaš vodu jednom u nedelji. A kompletno se sve menja u terarijumu jednom u tri meseca. Pomažu mi i deca i supruga.

I dodaje:

- Sve više ljudi je zainteresovano za kupovinu zmija. Kada sam počinjao, to je bilo tabu. Primećujem sad da ima dosta mladih kojima nije to više tabu. Čak ima dosta dece koje dolaze sa roditeljima samo da vide zmije i ne plaše se. Zanimljivo im je, gledaju ih na internetu i žele uživo da ih vide. Sada je drugačije vreme nego pre 20 godina. I dalje je tabu, ali se zna da ljudi drže zmije u kući - objašnjava Radosavljević.

U odgajivačnici nema otrovnica. Niti ih je ikad bilo.

- Dolaze ljudi, traže otrovnice, ali nikada ih nisam imao. Em što je zabranjeno držanje otrovnica, em što to ne želim. Podržavam što su zabranjene otrovnice jer je svaki kontakt sa otrovnicom potencijalna opasnost pošto hoće da ugrize. Nikada nisi načisto da neće da te ujede - trezveno razmišlja Predrag.

Zanimljivo da nikada nije imao strah od zmija.

- Prvu zmiju sam kupio 1998. godine. Sećam se, teško se navikavala na veštačke uslove i jedva se prilagodila na terarijum. Bilo mi je i žao. Kupio sam je ovde, ali je uvezena iz prirode. Čim sam čuo za to, istog trenutka sam je kupio. Oduvek sam zmije voleo, kao klinac sam ih lovio. U prirodi, u reci, na obali, u parku. Ne biste verovali koliko na obodima grada ima zmija, ali i u centru pored Dunava i Save. Na šetalištu pred 25. maja možeš u vodi da vidiš koliko hoćeš zmija - otkriva Radosavljević.

Ljubav prema gmizavcima nije nasledio.

- Kad sam doneo prvu zmiju u kuću, tata se dugo plašio. Nije hteo tri godine da uđe u sobu, dok je mama bila okej. Ali posle tri godine sam i oca opustio. Sve je u glavi. Kasnije me je i on zamenjivao kad nisam tu i održavao terarijume - naglašava Radosavljević.

S druge strane, njegova deca su nasledila pasiju prema gmizavcima.

- Deca moja su u vrtiću crtala zmiju kao domaću životinju. Kad im je vaspitačica rekla da to nije domaća životinja jer se o njoj ne brine čovek, moja deca su bila potpuno zbunjena i odgovorila: "Pa, naš tata se brine o njima." Deca nikada nisu imala strah od zmija jer sam ih od malih nogu naučio na njih. Čovek ima dva urođena straha - od zvuka i od gubitka tla. Sve ostalo je stečeno - apostrofira Predrag.

Zmije moraju da budu u toplom.

- To su tropske zmije koje moraju da budu u toplom. Zato je neophodno da temperatura u prostoriji gde žive bude između 20 i 30 stepeni. Inače, žive u proseku više od 25 godina. Hrane se uglavnom glodarima. Ja gajim i njihov plen, jer drugačije ne bih mogao da priuštim ovoliko zmija - iskren je on.

"Reptilia" je prva i najveća odgajivačnica gmizavaca u Srbiji.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs