Kada u porodicu dođe bolest ili smrt, svi se baziraju na tu muku i bol, ali i okrenu jedni ka drugima. Velika tuga jače spaja ljude, ali i donese neke važne životne lekcije kojih postanemo svesni tek kada prođe oluja.
Erin Hal je devojka koja je podelila svoju ispovest nakon što joj se otac razboleo, ali i važnu životnu lekciju koja joj je zauvek ostala urezana u pamćenje.
![Tužna Devojka](/data/images/2024/02/14/09/350445_shutterstock-164519771_ff.jpg?ver=1717997918)
"Bio je Uskrs, a između toga što je radila milion stvari, mama je dodala je previše putera koji je stavila u tepsiju punoj krompira. Na vrhu se video debeli sloj ulja. Moj brat, otac i ja smo ga razigrano uboli prstima, kikoćući se dok je mama prevrnula očima pa sastrugala ulje i bacila u đubre pre nego što ga je stavila na sto.
Kada je večera počela i kada smo napunili tanjire, razmenjivali smo poglede i nerado uzimali krompir, podižući male zalogaje ka ustima da usrećimo mamu. Ali dok smo jeli, tata je sedeo u nelagodnosti, stisnutih usana, gledajući u hranu koju je jedva dotakao.
Ranije je bilo znakova - loše varenje i bolovi u stomaku.
Tog januara smo bili na porodičnom putovanju u Meksiku i većinu dana se vraćao u sobu ranije da legne. Mesecima mu je apetit opadao i osećao se loše, ali smo mislili da je to zato što je sezona gripa, ili je putovao ili nešto nije u redu sa hranom. Možda su ga uznemirili oni grozni krompiri. Mesec dana posle Uskrsa, mom tati je dijagnostikovan rak debelog creva. U godini koja je usledila, tata je ušao u lečenje sa nadom i odlučnošću. Zbijao je šale sa osobljem koje mu je davalo hemoterapiju. Ali vremenom je bolest skupila snagu i povukla više od njega. Smršao je, izgubio je kosu i na kraju je izgubio veru da će pobediti rak.
![Otac i ćerka](/data/images/2023/05/18/20/324213_shutterstock-1247631403_ff.jpg?ver=1717998162)
Onog dana kada mu je postavljena dijagnoza, doletela sam kući iz Čikaga i sklopila tihi pakt sa samom sobom. Nikad se neću slomiti pred njim. Ne bih dozvolila da moj strah i bes postanu njegov teret i da mu dam više toga što još mora da nosi na svojim leđima. Na putu kući sakrila sam se u prljavom toaletu, tiho plačući da me niko ne čuje. Učtivo sam klimnula glavom avio-putnicima i sakrila natečene oči iza naočara za sunce.
Srušila sam se u majčino naručje po dolasku - bez daha, u strahu da će me noge izdati - i plakala sve do bolnice u pokušaju da izbacim sve iz sebe. Ali kada smo ušli unutra i kada sam prvi put videla tatu, nisam sebi dala drugog izbora osim da ublažim uznemireno treperenje u grudima.
![Otac i ćerka](/data/images/2024/06/10/07/357214_shutterstock-303254552_ff.jpg?ver=1717998214)
Sledeće godine sam se tešila u uglovima bolničkih hodnika kada bi se vraćao tamo, simptomi su se rasplamsali, ali bi se vraćao u svoju sobu sa osmehom na licu. Kod kuće bih se povukla u kupatilo da umirim crvenilo u očima. Onda, kada bih se sabrala, sela bih pored njega da razmenjujem viceve i pričam omiljene stare priče.
Prošlo je 10 meseci od početka njegovog lečenja kada sam se konačno raspala pred njim, a on je otkrio iznenađujuću, ali duboku istinu koju je koristio u toku svoje brobe sa rakom.
![Tužna Devojka](/data/images/2022/07/20/21/287397_shutterstock-495665962_ff.jpg?ver=1717998228)
Bilo je toplo prolećno popodne, a ja sam sela preko puta tate u dnevnoj sobi. Naš razgovor je prešao sa svakodnevnog čavrljanja na najnovije vesti o njegovim tretmanima, njegovom napretku, hrani koju još može da svari i šta bi mogao da bude sledeći korak. Prišla sam svemu tome ― ma koliko sumorno ― sa optimizmom. Tražila sam zrnce nade čak i tamo gde se činilo da je nema. Ali tata me je osujetio svojom postojanom praktičnošću i realnošću koju nisam mogla da izbegnem.
„Bolestan sam, draga“, rekao je. Osetila sam kako mi bes buja u grlu – pokušavajući da se manifestuje rečima između suza koje sam dugo suzdržavala – kada sam konačno postavila pitanje koje često postavljamo kada smo suočeni sa najcrnjim okolnostima: Zašto? Zašto on?
On mi je mirno uzvratio pogled, a zatim rekao nešto što nikada neću zaboraviti: „Zašto ne ja?“
Zašto ne ja.
Tri male reči su poravnale prostoriju, a zatim su tu definitivno visile, ispunjavajući prostor između nas kao magla. Čak i u gustini svoje patnje, mogao je tako jasno da vidi i prihvati ono što većina ljudi nikada ne radi.
Zašto moj otac? Zašto, prijatelju? Zašto moj supružnik? Zašto moje dete? Zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima?
![žena, Devojka](/data/images/2024/05/24/07/356171_shutterstock-2332223835_ff.jpg?ver=1717998352)
Kada je tragedija lična, svi tražimo krivca, tražimo da se neko okrivi.
Ali tata nije učinio ništa da dobije rak - jednostavno se dogodilo.
Ova spoznaja je značila prihvatanje apsolutnog odsustva razuma. Rak - i druge strašne, nezamislive stvari - se ne dešavaju svima, ali se, u stvari, mogu dogoditi bilo kome.
U maju 2015, samo godinu dana nakon što je tati dijagnostikovan, izgubili smo ga od raka debelog creva.
Od tada neprestano razmišljam o njegovim rečim: zašto ne ja?
Ove tri reči sam shvatila kao njegovu poslednju životnu lekciju. Zašto da baš ja ne budem srećna? Zašto ne baš ja da postignem sve što mogu u životu?
Upravo te tri reči su mi pomogle da preguram sve u životu što je nastupilo nakon njegove smrti."