Trenutak za poeziju

Dve se u meni pobiše sile - mozak i srce, pamet i slast: Slavimo Svetski dan poezije uz najlepše stihove!

Kajan ti ljubim prečiste skute, Santa Maria della Salute...

Zanimljivosti
09:54h Autor:
Dve se u meni pobiše sile - mozak i srce, pamet i slast: Slavimo Svetski dan poezije uz najlepše stihove!
Foto: Wikipedia

Svetski dan poezije prvi put je proglasio Unesko 21. marta 1999. godine, sa ciljem promovisanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom sveta.

Prema podacima koje poseduje Nacionalni komitet za proslavu Dana poezije, koji je od devedesetih godina smešten na Floridi, Svetski dan poezije slavio se u drugom obliku još od 1505. godine.

Uglavnom se proslavljao u oktobru, ponekad petog, ali krajem 20. veka slavlje se održavalo 15. oktobra. Međutim, praznik je zapravo do Uneskovog zvaničnog proglašenja naizmenično slavljen u oktobru i novembru. Tradicija obeležavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

Povodom ovog dana, iskoristićemo priliku da se podsetimo nekoliko prelepih dela velikih svetskih i domaćih pisaca:

Iskrena pesma (Milan Rakić)

O, sklopi usne, ne govori, ćuti, ostavi misli nek se bujno roje, i reč nek tvoja ničim ne pomuti, bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje zabrekću novim, zanosnim zivotom, da zaboravim da smo tu nas dvoje pred veličanstvom prirode; a potom,

Kad prođe sve i malaksalo telo ponovo padne u obicnu čamu, i život nov i nadahnuće celo nečujno, tiho potone u tamu,

Ja ću ti, draga, opet reći tada otužnu pesmu o ljubavi, kako čeznem i stradam i ljubim te, mada u tom trenutku ne osećam tako.

I ti ćes, bedna zeno, kao vazda slušati rado ove reči lažne, i zahvalićes Bogu što te sazda, i oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva kako se spušta nema polutama, ti nećes znati šta u meni biva, da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me obuzme celog silom koju ima, i svaki živac rastrese i nadme, i osećaji navale ko plima.

Za taj trenutak života i milja, kad zatreperi cela moja snaga, neka te srce moje blagosilja, al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek nešto reći: ćuti, ostavi dušu nek spokojno sniva, dok kraj nas lišće na drvetu žuti i tama pada vrh zaspalih njiva.

Zašto se brak Lenke Dunđerski i Nikole Tesle nikad nije ostvario: Nemoguća ljubav i velika tragedija

foto: Profimedia

Ekstaza (Jovan Dučić)

Ostaće daleko za mnom ovi puti, nestaće i ove suze kud i druge, ja ću nove želje u svom srcu čuti, kao nove laste. U večeri duge,

Prah srebrnih zvezda dok lagano pada, i s cveća se diže svila, kao kose, moja nova ljubav rodiće se tada kao novi listak i nova kap rose.

I kraj druge žene ja ću da se nadam, i da svoje srce rasipam i gubim: I opet misleć' da prvi put stradam, i prvi put želim, i prvi put ljubim.

Ostajte ovde (Aleksa Šantić)

Ostajte ovde! Sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije, Gorki su tamo zalogaji hleba, gde svoga nema i gde brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, svuda su groblja vaših pradedova.

Za ovu zemlju oni behu divi, uzori svetli, što je branit' znaše, U ovoj zemlji ostanite i vi, i za nju dajte vrelo krvi vaše. K'o pusta grana, kad jesenja krila trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti, vrat'te se njojzi u naručju sveta; Živite zato da možete mreti, na njenom polju gde vas slava sreta! Ovde vas svako poznaje i voli, a tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji i krševi goli, no cvetna polja kud se tuđin kreće.

Ovde vam svako bratsku ruku steže, u tuđem svetu za vas pelin cveta; Za ove krše sve vas, sve vas veže: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Ostajte ovde! Sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije, Gorki su tamo zalogaji hleba, gde svoga nema i gde brata nije.

Najpoznatija propast u istoriji kulture: Bogati i omiljeni pisac koji je zbog ljubavi sa muškarcem umro u samoći i siromaštvu!

foto: Shutterstock

Igračka vetrova (Tin Ujević)

Pati bez suza, živi bez psovke,i budi mirno nesrećan. Tašte su suze, a jadikovke ublazit' neće gorki san.

Podaj se p'janom vetru života, pa nek te vije bilo kud, pusti ko listak neka te mota u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga veza, za let si dušo, stvorena, Za zemlju nije, za pokoj nije, cvet što nema korena.

Moja molitva (Branko Radičević)

Zvezde sjajne, nebo vedro,plodno jošte zemlje nedro, satvoriti ko to može, ako ne ti, večni Bože?

Gore, dole, trave, drva, lava, orla, a i crva, ti satvori, dragi Bože, ko ovako jošte može?

Osim druga ovde svega, mene stvori iz ničega, duhom tvojim ti podu'nu, u mene ka' da dušu sunu.

A u dušu dade žare, dade meni lepe dare, moja duša žarko poji - to su, Bože, dari tvoji.

Hvala tebi na to, hvala, o ne pusti da na zala upotrebim dar ja tvoj, o ne pusti, Bože moj!

Očiju tvojih da nije (Vasko Popa)

Očiju tvojih da nije, ne bi bilo neba u slepom našem stanu. Smeha tvoga da nema, zidovi ne bi nikad iz očiju nestajali. Slavuja tvojih da nije, vrbe ne bi nikad nežne preko praga prešle. Ruku tvojih da nije, sunce ne bi nikad u snu našem prenoćilo.

Slavni pisac o neverovatnom događaju iz detinjstva: Ovo je meni promenilo život, a verovatno će i vama!

foto: Profimedia

Romansa (Mika Antić)

Nemoj da odeš više u onaj grad gde smo od sebe zaboravili pola. Nikad sa zvezda nije teži pad nego na beton kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio, pa sam im dugo šaptao smešno opelo. I sve sam svoje osmehe okrvavio. Nije sve belo što liči na belo.

Peroni katkad plaču krišom. Sat i koferi. Svako nekud žuri noćas. Iscepam kartu. Neću da se vratim, za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti. Ne vredi, sad smo drukčiji, zacelo. Bar ti sve ptice iz očiju pusti, nije sve belo što liči na belo.

Među javom i med snom (Laza Kostić)

Srce moje samohrano, ko te dozva u moj dom? Neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,šta ti misliš s pletivom? K’o pletilja ona stara, dan što plete, noć opara, među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno, ubio te živi grom! Što se ne daš meni živu razabrati u pletivu među javom i med snom!

Životna borba Mire Alečković: Govorila 10 jezika, mučena i prebijana u ratu, zasluženo dobila orden za hrabrost! (FOTO)

foto: Shutterstock

Nirvana (Vladislav Petković Dis)

Noćas su me pohodili mrtvi. Nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora, sva usahla, bez vala i pene, Mrtav vetar duvao je s gora, trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća mrtvih duša, i san mrtve ruže, Noćas bila sva mrtva proleća: I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni, mrtva ljubav iz sviju vremena, Zaljubljeni, smrću zagrljeni, pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad, svoju senku sve što imađaše, Sve što više javiti se nikad, Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci, mrtvo vreme s istorijom dana, Tu su bili poginuli zraci, svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada pogled koji nema ljudsko oko, Bez oblika, bez sreće, bez jada, pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki, padao je na mene i snove, Na budućnost, na prostor daleki, na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi, nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, kao boji prolaznosti stvari.

Na Liparu (Đura Jakšić)

Jeste li mi rod, siročići mali? Il’ su i vas, možda, jadi otrovali? Ili vas je, slabe, progonio svet, Pa dođoste samo da, kad ljude znamo, Da se i mi malo bolje upoznamo, U dvopevu tužnom pevajući set?

Mi smo male, al’ smo znale Da nas neće niko hteti, Niko smeti tako voleti, kao ti - Ćiju ći!

Moje tice lepe, jedini drugari, U novome stanu poznanici stari, Srce vam je dobro, pesma vam je med; Ali moje srce, ali moje grudi Ledenom su zlobom razbijali ljudi, Pa se, mesto srca, uhvatio led.

S belom bulom, sa zumbulom, Šaren-rajem, rajskim majem, Cvećem, mirom, sa leptirom, letimo ti mi Srca topiti - Ćiju ći!

Moje tice male, jadni sirotani! Prošli su me davno moji lepi dani. Uvelo je cveće, odbeg'o me maj; A na duši osta, kô skrhana biljka, Il’ kô tužan miris uvelog bosiljka, Jedna teška rana, težak uzdisaj.

Srce se nema da se ima, srce se ima da ga daš svima: Pesnik koji najviše vredi, rođen je na današnji dan!

foto: Profimedia

Pismo majci (Sergej Jesenjin)

Jesi l živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrave ti šalje. Nek uveče nad kolibom tvojom Ona čudna svetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često Zbog mene veoma zabrinutu I da ideš svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često Uvek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam Da bih umro ne videvši tebe.

Kao nekad, i sada sam nežan, I srce mi živi samo snom, Da što pre pobegnem od jada I vratim se u naš niski dom.

Vratiću se kad u našem vrtu Rašire se grane pune cveta. Samo nemoj da u ranu zoru Budiš me ko pre osam leta.

Nemoj budit odsanjane snove, Nek miruje ono čega ne bi: Odveć rano zamoren životom, Samo čemer osećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina uteha si moja, Svetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često Viđaju onako zabrinutu, I ne idi svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu.

Albatros (Šarl Bodler)

Često, šale radi, sa broda mornari Love albatrose, silne ptice mora, Što slede, nehajni saputnici stari, Lađu koja klizi vrh gorkih napora.

Na daske od krova spuste ih sputane. Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni, Belim i ogromnim krilima skunjeni Mašu k'o veslima na obe im strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, mali, Krilati se putnik bori s okovima; Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali, Drugi mu se ruga hromim skokovima.

Pesnik sliči ovom vladaru oblaka Što se smeje strelcu, protiv nepogoda: Prognan na tle usled ruganja opaka, Džinovska mu krila smetaju da hoda.

Najbudalastija tuga među tugama: Najlepša pesma Mike Antića o jeseni!

foto: Shutterstock

Pesnik moli svoju ljubav (Federiko Garsija Lorka)

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema, zalud očekujem reč pisanu tvoju i mislim s cvetom koji gubi boju, kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzdah je besmrtan. Stena, mira puna, ne poznaje senu nit se od nje krije. Srcu unutrašnjost od potrebe nije onaj med smrznuti što ga toči luna.

No, ja to istrpeh. Razderah vene za te, a tigar i golub u tvom su struku od bola ujeda i ljiljani pate.

Stoga rečima ispuni moju ludu muku, ili me pusti da živim u tišini, u noći moje duše večnoj pomrčini.

Spavač u dolini (Artur Rembo)

Kroz kotlinu ludo rečica šumori Vešajući zeljem srebrnaste trake. Užareno sunce već zori na gori, A u malom dolu leskaju se zrake.

Leži mladi ratnik sred kuštravih trava, Oko gole glave pesma vlati šušti. Otvorenih usta, bled ispružen spava. Po njegovom licu svetlost neba pljušti.

Spava. Obris nogu perunika skriva. K'o bolesno čedo tu nasmešen sniva. O, zagrli ga, zemljo, tako mu je zima!

Iris zalud nos mu draži mirisima, On ukočen leži s rukom na grudima, Gde dve rujne rane s desne strane ima.

Kako nam čitanje knjiga popravlja zdravlje: Ovih 9 stvari sigurno niste znali!

foto: Shutterstock

Zauvek (Johan Volfgang Gete)

Sve što čoveku od sreće prijanja uz ljudski život, božanskim imenom zva vernosti sklad, što ne zna kolebanja, i prijateljstvo, što bez sumnje cva, luč, što mudraca put vrlih misli proganja, a pesniku slikama lepim sja, baš sve sam to u svoje najlepše čase otkrio u njoj i našao za se.

Nemir (Oskar Davičo)

Skoro će doći, skoro će proći, skoro će prestati, skoro će stati. Skoro će bednom, skoro će žednom, dovoljno vode dati.

Skoro će biti svi ljudi siti, skoro će, skoro će ljudi imati kuće, zaklon od tuče, od kiše i od studi. Skoro će nestati, skoro će prestati da se od straha ludi, skoro će biti sve što ću sniti, sve što mi želja zažudi.

O, tada će, tada će svud biti palače, svud biće kikota, smeha, sanjaće, pevaće ljubav i proleće s cvrkutom ispod streha.

Većina ljudi laže da su pročitali ovih 15 knjiga: Da li ste među njima?

foto: Shutterstock

Santa Maria Della Salute (Laza Kostić)

Oprosti, majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoje zlosti, blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti, što ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim prečiste skute, Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub, nego grejući svetsku grehotu u pepo spalit srce i lub; tonut o brodu, trnut u plotu, đavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat u te, Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strado, mnoge sam grehe pokajo ja; sve što je srce snivalo mlado, sve je to jave slomio ma'; za čim sam čezno, čemu se nado, sve je to davno pep'o i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo, al opet neću nikoga klet; šta god je muke na mene bilo, da nikog za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u jeku dušilo let, sve je to s ove glave, sa lude, Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, ko pesma slavlja u zorin svit; svaku mi mahom zaleči ranu, al' težoj rani nastade brid: Što ću od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu nikad još takav ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih vasiona stopila led, sve mi to nudi za čim god čeznu', jade pa slade, čemer pa med, svu svoju dušu, sve svoje žude, – svu večnost za te, divni trenute! – Santa Maria della Salute!

Zar meni jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni starom, na dnu života, ta zlatna voćka što sad tek zre? Oh, slatka voćko tantalska roda, što nisi meni sazrela pre? Oprosti moje grešne zalute, Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, ko besni oluj i stari hrast; napokon sile sustaše mile, vijugav mozak održa vlast, razlog i zapon pameti hude, Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu', utekoh mudro od sreće, lud, utekoh od nje – a ona svisnu. Pomrča sunce, večita stud, gasnuše zvezde, raj u plač briznu, smak sveta nasta i strašni sud – O, svetski slome, o strašni sude, Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi, spomen je njezin sveti mi hram, kad mi se ona odonud javi, ko da se bog mi pojavi sam: U duši bola led mi se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam zašto se mudrački mozgovi mute, Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dođe kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje prostire pute, Santa Maria della Salute.

U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad, sve su miline, al nežežene, strast nam se bliži u rajski hlad; starija ona sad je od mene, tamo ću biti dosta joj mlad, gde svih vremena razlike ćute, Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje, tih sastanaka večiti trag, to se ne piše, to se ne poje, samo što dušom probije zrak. To razumemo samo nas dvoje, to je u raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci slute, Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava o tog života hridovit kraj, najlepši san mi postaće java, moj ropac njeno: “Evo me, naj!” Iz ništavila u slavu slava, iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njen zagrljaj!

Sve će se želje tu da probude, dušine žice sve da progude, zadivićemo svetske kolute, bogove silne, kamoli ljude, zvezdama ćemo pomerit' pute, suncima zasut' seljenske stude, da u sve kute zore zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.

(Stil.kurir.rs)

Najlepši dvorci porodice Dunđerski: Sve je blještalo od luksuza, dok ih tragedija nije zavila u crno

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs