Insulinska rezistencija je stanje organizma kod kojeg dolazi do slabljenja efekta insulina, čiji je glavni zadatak olakšavanje prelaska šećera, glavne energetske sirovine, iz krvi u ciljana tkiva (jetru, mišiće, masno tkivo).
Posledica toga je pojačana proizvodna i izlučivanje insulina iz pankreasa kako bi se očuvala ravnoteža šećera u krvi, a takvo stanje naziva se hiperinsulinemija. Kratkoročno povišena koncentracija insulina u krvi dovodi do neprijatnih simptoma, poput nagle slabosti, drhtavice i subjektivnog osećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumiranja obroka bogatih ugljenim hidratima. Do navedenih smetnji dolazi zbog pada vrednosti šećera u krvi, to jest hipoglikemije, što je samo po sebi razumljivo, jer glavni zadatak insulina je smanjenje šećera u krvi.
Posledice
Osim kratkoročnih efekata, postoje i dugoročne posledice insulinske rezistencije: sklonost gojenju, poremećaj menstrualnog ciklusa, što kod žena za posledicu može da ima smanjenu plodnost. Prema naučnim istraživanjima, insulinska rezistencija može da dovede do autoimunih bolesti štitaste žlezde, s Hašimotovim tireoiditisom.
Postavljanje dijagnoze
Da bi se postavila dijagnoza insulinske rezistencije, potrebno je uraditi:
- dvosatni OGTT test (oralni test tolerancije glukoze) sa određivanjem vrednosti šećera i insulina na prazan stomak
- test glukoze - pokazuje nivo šećera u krvi
- test hemoglobin A1c - pokazuje prosečan nivo šećera u krvi za prethodna tri meseca
- status lipida - predstavlja analizu ukupnog, dobrog i lošeg holesterola, kao i triglicerida, a visok nivo pokazuje da je razgradnja masti usporena jer je količina insulina u krvi konstantno visoka.
Ove vrednosti će lekaru pokazati da li postoji insulinska rezistencija, hiperinsulinemija ili se razvio i dijabetes tip 2.
Kako se boriti
- Prvi korak je u promeni životnih navika i fizičkoj aktivnosti. Vrlo je poželjno i korisno postepeno krenuti s rekreacijom i sprovoditi je svakodnevno.
- Drugi korak je smanjenje unosa ugljenih hidrata putem ishrane. To ne podrazumeva nikakve stroge dijete, već prilagođavanje ishrane. Potrebno je imati tri glavna obroka u približno isto vreme i dve užine kako bi se izbegao nagli pad šećera.
- Treći korak, ukoliko prethodna dva nisu dala zadovoljavajuće rezultate, jeste uvođenje lekova po preporuci lekara.
