Neretko se dešava da i kod visokoobrazovanih ljudi čujemo greške u govoru ili ih vidimo u pravopisu koje su gotovo neoprostive. A jedna od najčešćih je, definitivno korišćenje predlog „s“, te postoji večna dilema oko njegove funkcije, a pravilo je vrlo jednostavno.

Da li se kaže obzirom da ili s obzirom na?

Jedini gramatički ispravan oblik u srpskom jeziku glasi „s obzirom na“. Konstrukcija „obzirom da“ ne postoji u standardnom književnom jeziku i smatra se grubom greškom jer imenica „obzir“ u ovom kontekstu obavezno zahteva predlog „s“.

Kako lako da zapamtite ispravan oblik?

Postoji jednostavna logika. Kada nekoga ili nešto uzimate u obzir, vi to radite sa obzirom. Dakle, taj obzir je prisutan. Evo nekoliko primera kako to izgleda u praksi:

  1. Nepravilno: Obzirom da pada kiša, nećemo ići.
  2. Pravilno: S obzirom na to da pada kiša, nećemo ići.
  1. Nepravilno: Uradio je to obzirom na okolnosti.
  2. Pravilno: Uradio je to s obzirom na okolnosti.
shutterstock-1022456278.jpg
Foto: Shutterstock

Obratite pažnju na još jedan detalj. Kada iza izraza s obzirom na sledi rečenica (glagol), obavezno se dodaje rečca „to“. Dakle, puna i najpreciznija konstrukcija glasi: „S obzirom na to da…“.

Česte greške u govoru

Obično ljudi greše u izgovoru sledećih reči:

  • protestvovati – pravilno je „protestovati“, a ne „protestvovati“.
  • atmosvera – tačno je „atmosfera“, a ne „atmosvera“.
  • uvežen – ispravno je samo „uvezen“, a ne „uvežen“.
  • zaspem, zaspeš (od glagola zaspati) – pravilno je „zaspim“, a ne „zaspem“.
  • iskipiti i provriti – pravilno je „iskipeti“ i „provreti“, a ne „iskipiti“ i „provriti“.
  • vaza – ispravno je „vaza“, a ne „vazna“.
  • džezba, đezva – pravilno je „džezva“, a ne „đezva“.
  • još nekoliko reči kod kojih mnogi ljudi greše:
  • brusthalter – tačno je „brusthalter“, a ne „brushalter“.
  • rajsferšlus – ispravno je „rajsferšlus“, a ne „rajfešlus“.
  • hemijska – pravilno je „hemijska“, a ne „hemiska“.
shutterstock-505449154.jpg
Foto: Shutterstock

Pleonazam kao govorni manir - jedna od najčešćih grešaka

Mnogima je pleonazam postao govorni manir, poput poštapalica bez kojih ne mogu da zamisle nijednu rečenicu (čak štaviše, isto takođe, često puta…). 

Najčešći primeri pleonazma se mogu primetiti uz deminutive (umanjenice – reči koje označavaju nešto malo, umanjeno): mala bebica, mali čovečić, mali potočić, mala rečica, malo pilence, mali cvetić, malo seoce, mali sokačić… Ako je deminutivom već umanjeno značenje neke imenice nema potrebe da ispred nje dodajete reči poput mali, mala, malo. Ili, ako želite da ih upotrebite, izbacite deminutive: mala reka (ili samo rečica), malo pile (pilence), beba, bebica (podrazumeva se da je beba mala, pa je nepotrebno dalje isticanje).

Stara baba, matori deda, siromašni prosjak - sve su ovo primeri za pleonazam. Jasno je da su baba i deda sinonimi za stare ljude, a da prosjak sigurno ne može biti bogat nego samo siromašan. Međutim, ukoliko želite da istaknete da je npr. neka žena vrlo rano postala baba, ili da je neki čovek u "kasnoj" mladosti dobio unuče dozvoljena je rečenica sledećeg tipa:

"Mara je dobila unuče kada je imala samo 43 godine. Ona je baš mlada baba."

shutterstock-1265836258.jpg
Foto: Shutterstock

Pleonazam "čak štaviše" je možda najučestaliji u srpskom jeziku. I čak i štaviše su dve reči koje imaju isto ili slično značenje. Sinonimi su u funkciji reči – pored svega, naprotiv… Suvišno je pisati obe reči. Štaviše je rečca za isticanje, a ČAK je prilog turskog porekla sa istim značenjem. 

Sklopovi poput "siđi dole", "popni se gore" i "vrati se natrag" ne predstavljaju neke grube greške u svakodnevnom govoru, kako tvrdi Ivan Klajn u "Srpskom jezičkom priručniku", ali je vrlo jasno da suvišnim prilozima nije mesto u pisanju. Dovoljno je samo: "siđi", "popni se" i "vrati se".

Još jedan učestao primer pleonazma dolazi nam od prisvojno – povratne zamenice svoj/-a/-e.

"Braniću ga svojim sopstvenim životom", "Svojim vlastitim rukama sam sagradio ovu kuću"… Međutim, kod mnogih naših pisaca mogu se sresti ovakvi i slični primeri kada se želi pojačati afektivnost izraza, pa stoga nije greška ako se ostave i pridev i zamenica jedno do drugog.

Shodno tome, potreba pleonazama može imati smisla ako oni služe za pojačavanje izraza u književnom delu, posebno isticanje nečega, ali treba odbaciti pleonazme koji su suvišni sa stanovišta iskazivanja misli, a nemaju ekspresivne funkcije, pa samim tim ni opravdanja.