Jedna mlada mama iz Loznice ogolila je dušu i priznala kako je "upropastila" dušu svog deteta, a zbog jedne stvari se posebno kaje. Međutim, zbog svekra i svekrve, ali i svojih roditelja, ne može to da ispravi!
Prenosimo vam priču u celosti:
Probudio se jutros moj četvorogodišnji sin i čim je oči otvorio kaže: “ Mama, jel danas Božić?“ Rekoh: „Nije danas, zašto pitaš?“ Kaže on sav uzbuđen: „Pa treba od babe i dede da dobijemo paketić sa igračkama“.
I sve bi ovo bilo i u redu i pitanje sasvim legitimno da samo sinoć nismo proveli sat vremena u sklapanju nekog vozića (mislim da nam je ovo 28 po redu) i da nisam uganula članak na jedan od 598 autića dok sam u mraku išla do kuhinje po, neka mi Bog oprosti, još jedan slatkiš iz dečijih paketića.
Dakle, deca su danas neskromna, nezasita i večito željna stvari koje već imaju. I za to smo mi krivi. Mi roditelji. I iste one babe i dede koje su odrasle u sirotinji i nikada, baš nijednog dana svoj detinjstva, niti ijadnog Božića gospodnjeg, nisu dobili nijednu jedinu igračku.
Moj svekar, danas ponosni deda koji je dao 12. 000 (slovima dvanest hiljada dinara) za neko plišano kuče koje kada mu staviš baterije laje i okreće zadnjicom, ispričao mi je kako je sve to sa običajima bilo u njegovoj kući.
Bilo je osmoro dece koji su, kako kaže, živeli u maloj, trošnoj kući, večito željni slatkiša, zrelih jabuka i šećera u kocki. Nikada neću zaboraviti kada mi je, zaista sa sjajem u očima kao da upravo to doživljava, pričao kako je za Uskrs sebi obezbedio više o 5 komada jaja koliko je svako dete imalo pravo da dobije za vreme uskršnjih praznika.
Da li i vi isto postupate?