Ana Matur, psihoterapeutkinja sa dugogodišnjim iskustvom, posebno se posvetila problemu anksioznosti tokom vožnje, sa čim se veoma dugo i sama suočava. Naime, nakon brojnih izgovora i odbijanja činjenica da ne seda za volan jer je to bila stvar koja joj je najviše stvarala osećaj neugodnosti i napetosti u životu, uspela je da pobedi strah, sada deli svoje iskustvo i pomaže ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji.
"Sedeo bih za volanom, ruke bi mi se tresle, srce bi mi lupalo, telo bi bilo napeto u stanju hiperbudnosti. Polako sam hvatala sebe kako nalazim svaki mogući iszgovor da ne vozim. Bila sam u stanju da prelazim kilometre i kilometre pešaka, odbijala sam pozive zbog kojih bi morala da upalim kola, zbog tog straga propuštala sam mnoge stvari, ali sam za sve nalazila opravdanje", rekla je psihološkinja i dodala:
"Na papiru, bila sam kompetentan, bezbedan, sposoban vozač. Ali anksioznost ne mari za logiku. Moj um je vožnju povezivao sa opasnošću, čak i smrću. Što sam je više izbegavala, to mi je bilo strašnije. Potencijalna saobraćajna nezgoda mi je stalno bila na umu.
Šta je amaksofobija?
U tome je prošlo 11 godina otkako nije vozila.
"Ali kao majka troje dece, sa svim obavezama koje to podrazumeva, odbijanje vožnje postajalo je neodrživo. Konačno sam shvatio da je vreme da se suočim sa svojim strahom. Kao psihoterapeut, znam da nisam jedini koji doživljava anksioznost u vožnji, poznatu i kao amaksofobija."
Ovaj problem posebno je rasprostranjen među ženama u 40-im i 50-im godinama.
"Ponekad ovaj strah proizilazi iz traume, kao što je slučaj sa klijentom sa kojim sam radila, a koji je počeo da doživljava napade panike nakon što je prijatelj doživeo nesreću. Takođe, može biti i nasleđen. Razgovarala sam sa ženama čije majke nikada nisu vozile, pa im je sedanje za volan bilo kao ulazak u nepoznatu teritoriju."
Strah ne mora biti trajan
Dobra vest je da strah ne mora biti trajan. Potrebno je vreme, strpljenje i istrajnost, ali oslobađanje od ove anksioznosti je moguće.
"Ja sam živi dokaz. I bez obzira na to šta drugi kažu, anksioznost zbog vožnje nije znak slabosti. To je alarmni sistem vašeg tela koji pokušava da vas zaštiti izbegavajući nešto što smatrate opasnim. Nakon što sam položio ispit sa 17 godina, vozila sam povremeno, uspela sam da nadvladam strah. Onda, 2004. godine, na seoskom putu, kada sam imala 19 godina, moj točak je zakačio trošnu ivicu puta skrivenu mokrim lišćem. Moj tadašnji dečko je uzeo volan i naglo ga okrenuo – njegova preterana reakcija je dovela do prevrtanja auta. Bilo je zastrašujuće", priča psihoterpeutkinja i dodaje:
"Srećom, niko nije povređen, a posle sam dobila novi auto i nastavio da vozim. Ipak, polako su počele da me muče misli, a moj um je sve više ulazio u katastrofalnu spiralu „šta ako“. Išla mi je i u prilog činjenica što sam otišla na univerzitetski kampus i nisam morala da vozim četiri godine pre nego što sam se preselila u London sa svojim sadašnjim mužem i nisam vozila narednih šest. Što duže nisam vozila, to sam se više plašila."
Svaki pokušaj da sednem za volan izazvao bi joj napad panike.
"Ponekad bih pokušavala da vozim, ali to je dovelo do toliko panike da je moj muž morao da preuzme vođstvo. Jednom smo morali da stanemo na autoputu jer su mi se noge i ruke tresle i počela sam da ubrzano dišem".
Prelomni trenutak
Prekretnica se desila 2014. godine.
"Ali 2014. godine smo se preselili u Godalming u Sariju, gde više nisam imala metro, nadzemnu železnicu i autobuske stanice u svakoj ulici. Moj strah je počeo da utiče na moju malu decu, pa sam odustajala od igranja ili porodičnih poseta kako bih izbegla vožnju. Jednog dana 2016. godine, nakon što sam se našla kako pešačim kilometrima po kiši sa dvostrukim kolicima u kojima su bili dvogodišnjak i novorođenče umesto da idem kolima, rekla sam - dosta je bilo."
Kako da počnete da prevazilazite anksioznost i strah zbog vožnje?
Psihološkinja savetuje da postepeno počnete da spuštate lestivu straha, tako što ćete ispunjavati male zadatke koje sebi zadate, na taj način krenuće da vam raste sigurnost u vašu vožnju.
"Ne brinite o vožnji autoputem prvog dana, počnite tako što ćete jednostavno sesti za za volan ispred kuće ili se voziti do kraja ulice dok vas prijatelj prati. Ja sam počela sa malim putovanjima koja sam mogla i da prepešačim. Svaki mali uspeh govori vašem telu „ovo je izvodljivo“, preusmeravajući vašu reakciju na anksioznost i gradeći samopouzdanje. Još jedna prekretnica je unošenje zadovoljstva u automobil – uparite ga sa slušanjem podkasta", govori psihoterapeutkinja i nastavlja da objašnjava:
"Umesto da se fokusiram na zastrašujuće scenarije, moj mozak je počeo da povezuje auto sa vremenom provedenim za sebe. Zamišljala sam najobičniji „verovatni ishod“ umesto najgorih scenarija. Umesto sudara, zamišljala bih kako stižem na odredište i tražim kafu."
Isitče i da je planiranje važno.
"Ako vam putovanje deluje preopterećujuće, isplanirajte mesta zaustavljanja kako biste odmoriči."
Podvlači da ne potcenjujte važnost disanja.
"Kada anksioznost poraste, vaše telo juri u režim borbe ili bekstva. Nekoliko stabilnih udisaja signalizira vašem telu da niste u opasnosti. Čak i sada, izdahnem dugo dok pretičem kamione na autoputu."
Ne zaboravite da pohvalite sebe.
"Najvažnije je da slavite svaku pobedu. Godinama sam grdila sebe zbog onoga što nisam radila, zbog puteva koje sam izbegavala, zbog poziva koje sam odbijala. Ali kada sam počela da čestitam sebi čak i za najmanja putovanja, dobila sam na zamahu. Moja motivacija postala je neverovatna", zakljućila je psihoterapeutkinja.
