Kada iza sebe imate više od šest decenija, život se iznenada okreće prema vama sa novim izrazom. Više nije mladalački i drzak, nije roditeljski zahtevan – ne, postaje tihi posmatrač. Kao da pita: „Jesi li uopšte razumeo šta ti se događalo svih ovih godina? I šta ćeš dalje?“
Postoji osećaj da je vreme usporilo, a sa njim i smisao. Deca su odrasla, unuci se pojavljuju samo vikendom, prijatelji odlaze jedan za drugim. Nema više posla – činilo bi se slobodom, ali gde sada sebe smestiti? Pre je bila trka, brige, odgovornost. A sada… mnogo sati u danu i mnogo tišine.
Ne mogu svi da se nose sa ovim. Neki se izgube, neki se kriju iza TV serija i bašte sa povrćem, neki traže novi put – ne na račun drugih, već za sebe, konačno.
Pjotr Mamonov – od buntovnika do filozofa
Vredi se setiti Pjotra Mamonova – čoveka koji je od buntovnika postao filozof. Njegove reči, ponekad duhovite, ponekad nemilosrdno iskrene, ostavljene su za one koji pokušavaju da shvate: kako živeti dalje kada se čini da je sve iza nas?
„Svake večeri treba da sebi postavite jednostavno pitanje: Živeo sam danas – da li se neko osećao dobro zbog toga?“ – Pjotr Mamonov
Ova fraza je suština zrelosti. Ne pokazne, ne spoljašnje, već ona koja se tiče unutrašnje tišine i odgovornosti. Da li se neko danas osećao malo bolje zbog vašeg postojanja? Ponekad je to samo pozivanje komšinice čiji je muž odavno preminuo ili ne ljutiti se na prodavačicu kada pogrešno nabroji cenu.
I da, taj „neko“ uključuje i vas. Ljubaznost nije samozadovoljstvo, to je kružni proces. Ako niste uključeni, sve se raspada.
Kao što je Čehov rekao: „Sve na čoveku treba da bude lepo: njegovo lice, njegova odeća, njegova duša i njegove misli.“ Dodajmo: i akcije, čak i najmanje.
„Zašto živimo? Pravi smisao života je voleti. To znači žrtvovati se, a žrtvovati se znači davati.“ – Pjotr Mamonov
Mamonov je bio kao ogoljen živac u svojoj direktnosti. Nije se plašio da prizna da je mnogo toga u životu propustio, sagoreo i preskočio. Ali ono do čega je došao u zrelosti bilo je iznenađujuće jednostavno i iskreno – treba živeti za ljubav. Ne romantičnu, ne televizijsku, već pravu. Onu koja zna kako da daje, a da ništa ne traži zauzvrat.
Ponekad se ljubav čini kao cveće, zagrljaji i „volim te“. Ali sa godinama dolazi razumevanje da prava ljubav znači sedeti pored nekoga u tišini. To nije napuštanje kada se slome. To je davanje snage, reči, vremena iznova i iznova, čak i ako niko ne aplauzira.
Važno je ne mešati ljubav sa samopouzdavanjem do krajnjih granica. Ponekad se ljudi, posebno starije žene, toliko trude da budu „dobri“ da izgube sebe. Mamonov nije o tome. On govori o ljubavi u kojoj ne nestaješ, već se otvaraš.
„Ljubav nije osećaj, već akcija. Ne moraš da plamtiš od afričkih osećanja prema starici, ustupajući joj svoje mesto u metrou. Tvoja akcija je takođe ljubav. Ljubav je pranje sudova van reda.“ – Pjotr Mamonov
Ovaj citat nosi svakodnevnu mudrost. Mamonov kaže: ne izmišljajte dramu, ne čekajte orkestar. Ljubav nisu visoke note, već stalan ritam života, u kojem ne samo da uzimate, već i dajete. To je kuvanje čaja za partnera, čak i ako vas iritira. To je sažaljenje prema mački, a ne tjeranje unuke od televizora kada želite tišinu.
Što ste stariji, to postaje jasnije: osećanja mogu da prevare, da se smire, da nestanu. Ali dela ostaju. Po njima će znati ko ste.
„Život vas ponekad udari, ali ti udarci su lek. ‘Kazna’ potiče od reči ‘naređenje’. A naređenje je lekcija, učenje.“ – Pjotr Mamonov
Posle 60. godine, život retko kvare velike drame. Bol – ponekad u zglobovima, ponekad u duši. Gubici, razočaranja, oštri obrti – kao da život nije umoran od toga da bude učitelj, čak i kada se i sami osećate kao dete u telu starca.
Ali u tome postoji mudrost. Oni koji nauče da prihvataju udarce kao lekcije prestaju da ih se plaše. Postaju znak: ovde treba usporiti, tamo – preispitati odnos, a ovde – reći „izvini“. To ne znači da ne boli. Samo postaje malo lakše.
Kao što je rekao Viktor Frankl, preživeli logorista: „Sve se može oduzeti čoveku osim jedne stvari – poslednje ljudske slobode: da izabere svoj stav prema bilo kojim okolnostima.“
„Spasi sebe – i to ti je dovoljno. Okrni pogled ka unutra. Zavoli sebe, a zatim pretvori ljubav prema sebi u ljubav prema bližnjem.“ – Pjotr Mamonov
Ova fraza je za one koji su ceo život živeli „za druge“ – za decu, porodicu, posao. Kada se nađu sami sa sobom, često ne znaju šta da rade sa tišinom.
Voleći sebe ne znači kupiti novi kaput ili otići na odmor. To znači dozvoliti sebi da osećate, da se odmorite, da ne krivite sebe što ste umorni, da ne pokušavate da kontrolišete sve. A zatim stati i reći sebi: „Imam pravo da budem. Samo da budem.“
Od ove tačke – topline i stabilnosti – možete se okrenuti drugima. Činite dobro ne iz straha ili dužnosti, već zato što u sebi imate dovoljno topline da ga podelite.
„Ako ste na samom dnu, onda ste zapravo u dobroj poziciji: nemate gde drugde da idete osim gore.“ – Pjotr Mamonov
Da, zvuči grubo. Ali u toj surovosti leži istina. Kada se sve sruši – posao, odnosi, zdravlje – tada počinje kraj, a ne stvarni kraj. Jer nepotrebno nestaje. Jer više nije strašno – neće biti gore.
Oni koji pronađu snagu da se uzdignu sa dna nisu oni koji čitaju motivacione knjige. To su oni koji su prošli kroz bol, prihvatili ga, plakali, a zatim polako, korak po korak, počeli da sklapaju svoje živote. Ne iste kao pre. Već svoje.
Novi početak
Život posle 60. godine ne bi trebalo da bude čekanje kraja. To može biti vreme retke slobode: možete čitati, pisati, vajati, pevati. Možete započeti nešto iznova – ne iz ambicije, već iz srca. Ko je rekao da unuci treba da budu smisao života? Možda je smisao ponovo upoznati sebe.
Mudrost nije u broju godina, već u tome da konačno prestanete da živite po tuđim scenarijima i date sebi pravo na sopstveni život. Možda bez specijalnih efekata, ali sa pravim osećanjima.
I, kao što je Mamonov rekao: „Svake noći treba sebi postaviti jednostavno pitanje: Živeo sam danas – da li je neko imao koristi od toga?“
