Neke od ovih specifičnosti doprinele su da se blinji retko prave, i sasvim je razumljivo što su ih po popularnosti prevazišle brojne druge vrste palačinki, daleko jednostavnije i manje zahtevnije za pripremu i serviranje. U mnogo čemu ih mogu prevazići, samo ne u jednom – u specifičnom, jedinstvenom, i nenadmašnom ukusu!
O blinjima
Blinji su originalni ruski recept, poznat još od IX veka. Na ruskom se piše блины, a ova pak reč dolazi od staroruske reči блин, povezane sa rečju млин (u istom značenju kao i naša identična reč), i označavala je sve što se pravilo od samlevenog zrna, odnosno brašna. Blinji su u Evropi poznati još od XVIII veka, ali su naročitu popularnost poprimili dolaskom Rusa emigranata nakon Oktobarske revolucije.
Recept koji sledi, uz neznatne modifikacije, uglavnom jezičke prirode, preuzet je iz poznate i neprevaziđene voluminozne knjige Veliki narodni kuvar, Spasenije Pate Marković (1881-1974). Prvo izdanje, kao Moj kuvar, objavljeno je 1939. godine, da bi kasnija izdanja nosila naslov Patin kuvar, sve do 1956, otkada se ustalio sadašnji naziv, koji je doživeo dvadesetak izdanja.
Blinji su vrsta palačinki, ali se od običnih palačinki veoma razlikuju. Pre svega se razlikuju po sastavu smese, a naročito po postupku pravljenja, finalnom izgledu, pa donekle i po nameni.
