Disciplina

EFRAIM KIŠON: Moj sin ide u krevet tačno u 21h, a ustaje u 7h! Sve je u disciplini! Osim što ja bezočno lažem!

Jednom sam hteo da ga istučem, najbolja žena na svetu se usprotivila, nije htela da joj tučem decu

Vaše dete & vi
08:50h Autor:
EFRAIM KIŠON: Moj sin ide u krevet tačno u 21h, a ustaje u 7h! Sve je u disciplini! Osim što ja bezočno lažem!
Foto: Shutterstock

Ima dece koju nikakva sila ne može da natera da na vreme pođu u krevet. Naš Amir srećom ne spada u takve. On leže tačno kao sat. Takvo dete je pravo blago! U pola devet, ni minut pre ni kasnije, on ide na spavanje, a ustaje u sedam ujutro svež kao ružica, tačno po savetu lekara i po želji roditelja. Sve je samo stvar discipline.

Sav taj pedagoški uspeh ima samo jednu zvrčku: sve to uopšte nije istina. Ja naime lažem, lažem kao i svi roditelji. Amir zapravo leže između 23 sata i 30 minuta i 2 sata i 15 minuta, što zavisi od zvezda na nebu i od TV programa, a ujutro jedva četvoronoške izbaulja iz kreveta. Nedeljom i praznicima uopšte ne ustaje.

Mali se, istina, ne protivi da legne u 20 sati i 30 minuta, kao što lekari preporučuju. Tačno u to vreme oblači pidžamu i leže u krevet, čak poželi roditeljima laku noć. Tek posle nekog vremena – recimo minut, minutu i po – on ponovo ustaje da bi oprao zube. Zatim hoće nešto da popije, onda mora da piški, onda vrši pregled torbe da nije nešto zaboravio, onda opet nešto popije, usput pogleda crtani na televiziji, zatim se malo poigra sa psom, pa opet ide da piški, onda neko vreme u bašti posmatra puževe, posle toga gleda jordanski TV program a onda kreće u kaznenu ekspediciju tražeći po kuhinji nešto slatko. I tako sve do 2 sata i 15 minuta kada je vreme za spavanje.

NE PROPUSTITE

Porobilište

Naravno da takav način života ostavlja tragove. Amir je bled, skoro proziran, s velikim crnim krugovima oko očiju pa se liči na duha sa naočarima. Učitelj nam se žali da ponekad usred časa zaspi i padne pod klupu. Preporučuje psihoterapiju. Pitao je takođe kada Amir ide na spavanje. Odgovorili smo mu: tačno u pola devet.

Dugo nas je mučila pomisao da sva ostala deca u našem komšiluku idu na vreme na spavanje kao ona mala Avital, Gidonova ćerkica. Gidon je u svojoj porodici zaveo apsolutnu poslušnost i čeličnu disciplinu – on je gazda u kući i tu nema diskusije. Avital ide u krevet tačno u 20 sati i 45 minuta. Sami smo se u to uverili kad smo jedno veče bili kod njih u gostima. U 20 sati i 44 minuta Gidon je bacio pogled na sat i samo mirno i kratko rekao:

– Tali. U krevet.

Ni reč više. To je bilo sasvim dovoljno. Tali je ustala, poželela nam svima laku noć i otrupkala u svoju sobu bez komentara. To se zove disciplina! Najbolja supruga na svetu i ja umirali smo od stida u našim foteljama, pri pomisli da u isto vreme naš sin Amir luta kod kuće polumračnim sobama kao Hamlet u Elsinoru. Stideli smo se tako sve do dva sata posle ponoći. U dva sata ujutro otvorila su se vrata i na pragu je stajala poslušna mala Avital, sasvim budna, držeći u ruci svežanj novina.

– A gde je nedeljni prilog? – upitala je.

Sad je na Gidona bio red da umire od srama. Otada svim našim gostima pričamo kako naša deca tačno u minut idu u krevet.

Zapravo mi vrlo dobro znamo što je doprinelo tome da Amir ne može da zaspi na vreme. On se virusom nesanice zarazio za vreme Šestodnevnog rata, kad je cele noći radio javljao vesti s fronta a mi nismo imali srca da ga oteramo u krevet. Tu pedagošku nesmotrenost plaćamo sada tako da mu puštamo na volju da celu noć luta, pere zube, piški, igra se sa psom, posmatra puževe i slično.

Jednom sam zatekao Amira oko 3 sata u noći u kuhinji kako pokušava da prokrijumčari bocu Koca-kole ispod ruke.

– Zašto ne spavaš, sine? – upitao sam ga.

– Zato što mi je dosadno da spavam – glasio je prilično neočekivan odgovor.

Pokušao sam da mu navedem primer mnogih životinja koje ležu sa suncem i ustaju sa suncem, na što mi on odvrati primerom sove koja mu je ideal još od malih nogu, što će reći od prekjuče. Razmišljao sam ne bi li najbolje bilo da ga dobro isprašim po turu, ali se najbolja supruga na svetu usprotivila tome jer ne može da podnese da joj tučem decu. Nije mi preostalo drugo već da ga oštrim rečima oteram u krevet. Amir je poslušno otišao i do tri sata rešavao ukrštenice.

Obratili smo se psihoterapeutu, koji nas je odmah upozorio da ništa ne pokušavamo na silu jer bi to moglo da ostavi traga u njegovu duševnom životu.

– Priroda će se sama pobrinuti ako joj za to damo priliku – reče nam.

Dali smo prirodi priliku ali ona je nije iskoristila. Kad sam jednom u pola četiri ujutru zatekao Amira kako kredom u boji crta avione po zidovima, toliko sam se razbesno da sam smesta nazvao popustljivog psihoterapeuta.

Na drugom kraju javio mi se umilni dečji glasić:

– Tata spava.

Spas je došao za vreme praznika Pashe, kad školska deca imaju raspust.

Nije se to desilo odjednom. Prvog dana školskih praznika Amir je ostao budan do 3 sata i 45 minuta, a drugoga dana nije sklopio oka sve do 4 sata i 20 minuta. I nama je njegov burni noćni život poremetio san jer, dabome, nismo mogli mirno da ležimo i brojimo ovce dok naše vlastito jagnješce luduje po kući. Iz dana u dan bivalo je sve gore. Amir bi zaspao sve kasnije. Najbolja supruga na svetu htela je dobro da ga istuče po dupetu ali sam se tome usprotivio jer ne mogu da dopustim da mi tuče decu.

Jedne besane noći najednom joj je sinula spasonosna ideja.

– Efraime – reče i uspravi se u krevetu. – Koliko je sati?

– Pet i deset – zevnuh.

– Efraime, ja mislim da Amirovo vreme za spavanje više ne možemo pomeriti unatrag. Zašto ga onda ne bismo pomaknuli unapred?

Na prvi pogled se njena zamisao činila prilično revolucionarnom, ali se posle pokazala i vaspitno vrlo mudrom. Dali smo njegovim upalim, crveno obrubljenim očima punu slobodu. Štoviše, podsticali smo ga da uopšte ne spava.

Pođi u krevet kad te je volja. Tako je za tebe najbolje. Pokazalo se da je naš sin vrlo spreman da sarađuje, a evo i rezultata te saradnje:

Trećeg dana zaspao je u 5 sati i 30 minuta i probudio se posle podneva.

Osmog dana spavao je od 9 sati i 50 minuta do 18 sati i 30 minuta.

Trinaestog dana legao je u 15 sati i 30 minuta i probudio se sav živahan u ponoć.

Šesnaestog dana zaspao je u šest popodne a ustao s petlima.

Poslednjeg, dvadeset prvog dana školskog raspusta, Amir je dostigao samog sebe. Zaspao je tačno u 20 sati i 30 minuta i probudio se tačno u 7 sati, upravo onako kako lekari preporučuju. Na tome je i ostalo. Naš sin tako redovno leže i ustaje da po njemu možete navijati sat. Osim ako ne lažemo, kao i svi roditelji.

Efraim Kišon, Kod kuće je najgore

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs