"Provincija je stanje duha. Nije važno gde živiš.“
To su bile prve reči koje je Mina zapisala u svoj dnevnik. Imala je 34 godine, muža, sina, posao i nepodnošljiv teret na plećima kojeg je morala da se oslobodi. Zbog toga je tog vrelog letnjeg dana, odmah nakon kratkog susreta sa Irenom ušla u knjižaru i kupila tu svesku.
Bilo joj je potrebno da iz sebe istrese svu gorčinu koja joj se skupljala u grlu. Jer ona nije bila gorka osoba. Ona nije mogla to biti.
Irenu je poznavala celog života. Oduvek su bile prijateljice. Možda je ona bila i najbolja osoba koju je Mina poznavala. Jedna od onih koje vas okupaju toplinom, suncem, radošću čak i kad samo pola sata provedete u njihovom društvu. Odselila se u Švedsku u kasnim dvadesetim. Njen verenik je tada dobio neki odlično plaćen posao u Malmeu i nije bilo razloga da ga ne prati.
Mina je mislila, pomalo naivno da Irenu neće promeniti daleka skandinavska zemlja. I bila je u pravu. Nije računala na to da će nju samu promeniti ostanak i život u istom malom gradu u kom su zajedno odrasle.
U početku nije imalo šta da se primeti. Kad god bi Irena došla one su se morale videti, bar jednom na kratko i jednom na duže, kad se popodnevna kafa pretvori u jedno pivo, pa još jedno, pa ‘ajmo kod mene na terasu i tako do 3h ujutro. Da zovem taksi? Ma ne blizu sam, šta nas deli jedna ulica?
Uvek su se tako nekako rastajale, kao da će se videti sledeće nedelje ponovo.
I zaista, svaki njihov susret bio je takav: kao da se nisu videle par dana. Na bliskost se nisu obrušili kilometri.
Jedna svadba, druga svadba, jedna beba, druga beba. Mina je imala siguran posao i platu koja, istina, poneki dan zakasni, ali nije se žalila. Irena je radila u struci, posle par godina govorila je švedski kao maternji, životi su im tekli u naizgled istom smeru, ali ništa nije bilo isto.
***
– Želim da se vidimo, ali moram da povedem Mihajla sa sobom.
– Ma jesi li luda? Naravno da ćeš ga povesti! Na istom mestu? – pitala je Irena preko telefona.
– Jesi li sigurna da ne možeš kod nas? – pokušala je Mina još jednom da ne izlazi sa bebom i povede je u kafić.
– Ne mogu, izvini, moram silna neka dokumenta da sredim u gradu, ako dolazim neću moći ni pola sata da posedim. Ovako ćemo koliko toliko da se vidimo. – rekla je Irena.
Taj susret je bila prva i jedina knedla u Mininom grlu zbog Irene. Tog dana je počelo njeno spasavanje. Nije imala pojma.
Irena je mirisala prelepo, ali je parfem bio prejak za Mihajla, pa se rasplakao čim ga je uzela u ruke. Dok ga je smirivala Mina je prosula pola čaše soka na svoju dugu belu suknju, jedinu stvar u kome nije izgledala kao da je rodila petorke, a ne jednu jedinu bebu, i to pre deset meseci. Irena je bila u uskoj košulji i farmericama, lepa i sveža sa vrlo malo šminke. Smirena, nasmejana i staložena.
Pričala joj je o novom projektu na poslu, o svojoj jednoipogodišnjoj devojčici Ani, o tome kako izgledaju vrtići u Švedskoj i kako joj se sve nekako lako.
– Stvarno, ponekad se osećam kao neverovatna srećnica. Ne znam da li me razumeš? Toliko sam srećna da se pitam čime sam zaslužila svu tu sreću. – rekla je mirno, kao da se podrazumeva da će je Mina razumeti.
Ali Mina po prvi put nije razumela. Jer je preko puta nje sedela neka druga, baš kao što je rekla, srećnica, žena kojoj (znala je koliko je to grozno, ali da) žena kojoj zavidi. Zbog te lakoće, zbog slobode sa kojom podiže ćerku, zbog toga što ne razmišlja o parama, o mleku, o pelenama, o poslu, što joj ne kasni plata sa porodiljskog odsustva, što je i dalje zaljubljena, što ne mora da ubeđuje svekra i svekrvu tri meseca unapred da dečji rođendan ne mora da se slavi kao venčanje kraljevskog para, što joj muž ne radi u tri smene i pa nema kome da ostavi dete na pola sata da ode zubaru ili u prodavnicu.
Što njena Ana sedi u nekom dvorištu u krilu bake i deke koji joj se raduju i smeju, a njen Mihajlo već deset minuta plače u njenom krilu u bašti gradskog kafića.
Rekla joj je to njena drugaria Irena