ISPOVEST

GROBOVI BEBA SU BILI PORED PUTA, MISLILA SAM DA ĆE I MOJ BRAT OD 12 DANA UMRETI: Jezivo je ono što sam preživela u Oluji

Navršava se 27 godina od vojne akcije "Oluja" u kojoj je za samo nekoliko dana preko 200.000 Srba iz Knina i Republike Srpske Krajine, bilo primorano da napusti svoje domove.

Porodica
18:51h Autor:
GROBOVI BEBA SU BILI PORED PUTA, MISLILA SAM DA ĆE I MOJ BRAT OD 12 DANA UMRETI: Jezivo je ono što sam preživela u Oluji
Foto: Profimedia

Tog 4. avgusta 1995. godine ova devojka koja je preživela kao dete golgotu Oluje imala je samo 4 godine ali se kroz maglu seća slike kolone traktora i automobila u kojoj se našla sa roditeljima, petogodišnjim bratom i tek rođenom bebom "starom" 12 dana.

Tada ih je pod naletom ustaškog gneva iz njihovog doma u selu nadomak Kistanja, opština Knin, sudbina preselila u beznađe izbegličke kolone koja je bežala ka Srbiji ispred ustaškog metka, piše Alo.

Sa njima su krenuli i baba i deda ali su u opštoj pometnji razdvojeni u dve kolone i prošli su meseci i meseci dok se nisu ponovo spojili.

-Iako sam bila mala neke slike ostale su u u maglovitom sećanju..., priča N.Ž. koja sada živi u Zemunu.

-Naravno da su u sećanje trajno urezane reči koje su nam roditelji kasnije ispričali o tom pogubnom putovanju. Putovali smo 12 dana, traktorom pozajmljenim, jer su nam kola ostala usput u kvaru. Mama je mislila da beba, tek rođeni moj mali brat, neće preživeti...I to joj je, uvek govori, bilo najstrašnije što se dešavalo.

-Od kuće nismo poneli ništa, možda nekih 20-30 maraka koji su se slučajno zatekli i to je sve. Ni stvari, ni hranu, ništa nismo stigli da uzmemo. Otac je tokom tih 12 dana golgote molio ljude da mu daju hranu za nas, decu, a najpotresniji mi je njegov opis kako je išao poljima i muzao napuštene krave ne bi li bilo dovoljno mleka za novorođenče, mog malog brata, koje se tako i prehranilo i opstalo u životu, priča ova hrabra devojka.

Ona je dodala i još potresnije detalje, pored puta nailazili su na male tek iskopane dečije grobove i gotovo da se njeni roditelji nisu ni nadali da će uspeti sa živom bebom da dođu do Srbije.

Njen brat, beba, preživeo je golgotu kao i njih dvoje, starije dece.

Priseća se N.Ž. potom niza godina neizvesnosti, prihvatnih centara, paketa pomoći, privremenih poslova roditelja...sve to nije bilo dovoljno za dostojan život. Najpre su iz prihvatnog centra otišli u Jagodinu i smestili se u napušteni dom.

-Spavali smo na klupama, umesto prozora bile su rupe koje je mama prekrivela ćebadima. Ali, nisu nam dozvolili tu dugo da ostanemo, pa nas je primila jedna porodica, koja takođe nije imala mogućnosti da nas zadrži na duže..Tada sam tati rekla "Hajde da kupimo šator i onda niko neće moći da nas istera".

Dogodilo se i da je otac uspeo da nađe stabilniji posao i kupili smo kuću. Tu, u selu kod Jagodine, smo ja i stariji brat završili prva 4 razreda škole, priča N.Ž.

Onda je život i za ovu namučenu porodicu krenuo uzlaznom linijom. Roditeljima je posao postao stalan, preselili su se u Zemun, kupili plac u Batajnici, sagradili svoj novi dom. Danas ova hrabra devojka, kao i njena dva brata, žive dostojan i lep život.

Završili su škole, našli zaposlenje, zasnovali svoje porodice...Ona je sretna sa svoje dvoje dece, ali pogrom koji je njena porodica kao i svi Srbi u Oluji doživela ostaje urezan u sećanje i život zauvek.

Kolona, Knin, Krajina, oluja
foto: Profimedia

U toj koloni bila je i Branka Rančić iz Petrinje.

Ona je imala samo sedam godina, ali se vrlo dobro seća svakog detalja kada je počelo etničko čišćenje Srba iz Hrvatske i operacija "Oluja". Ovaj događaj u njoj budi veliku bol, kaže za "Alo".

- Od samog početka rata osetila se napetost u kući, brat i ja smo bili još mali, ali smo videli strah kod naših roditelja, njihova uznemirenost zbog trenutnog stanja je trajala danima i nisu mogli da je sakriju. Jednog dana, malo pre nego što je počeo rat, došli su i mobilisali su mog tatu i on je samo otišao sa vojskom u nama nepoznatom pravcu - priča Branka (33).

Umesto da proslavlja svoj rođendan, morala je da spakuje stvari, napusti topli dom i ode u nepoznato.

- Dan 3.8.1995. pamtim kao najteži. Umesto da slavimo, mi smo pakovali najbitnije stvari, hranu, odeću da imamo i pitali se samo gde je moj otac, jer ništa nismo znali o njemu. Taj dan kada smo krenuli ka Srbiji, sustigao nas je žuti kombi, u njemu je bio moj otac. Svima je tada pao kamen sa srca, jer je tata živ - podsetila se trenutka kada je shvatila da su oni koje voli dobro.

Videla je užasne prizore na putu do Srbije. Mnogo napaćenih lica, mrtva tela pored puta prekrivena čaršafima... Malo po malo, približavali su se Srbiji, što im je ulivalo neku vrstu sigurnosti.

- Vozili smo se traktorom, u prikolici smo bili sa dedom, ujakom i njegovom porodicom, mojom majkom, bratom, bakom i dekom sa tatine strane. Scena koju nikada ne zaboravljam, pored tatinog pojavljivanja, je kada smo svi već gladni i izmučeni jeli nepečen hleb sa slaninom, ali ne pamtim da sam išta slađe jela nego to tada.

Kada su konačno stigli u Srbiju, njihova nova adresa bila je Prihvatilište za izbeglice u Šapcu. Tu se nisu dugo zadržali jer im se sreća osmehnula - tadašnji pop Voja ponudio im je novi smeštaj u Banji Badanji, u skromnoj kući koja je tada bila utočište Brankinoj porodici.

Oluja
foto: Printscreen Youtube/ RTS Oko - Zvanični Kanal

Srbima u Hrvatskoj se u sekundi život promenio iz korena. Sve što su godinama sticali, morali su da napuste i da odu u nepoznato. Završili su daleko od domova, bez ičega. Ostavili su svoje kuće, njive, voćnjake, livade, stoku, imanja.

- Oluja mi je promenila život iz korena, došli smo u nepoznato, bez prijatelja, bez rodbine u blizini jer smo svi bili raštrkani po celoj Srbiji, neki i po Bosni. Strahovi od novog rata i danas postoje, od ponovonog ostavljanja svega što smo stekli - drhtavim glasom priča Branka.

Još nije bila u svom rodnom mestu.

- Još uvek nisam bila u Petrinji, planiram da idem sa mojom porodicom, dok su roditelji i brat išli. Bilo im je jako teško, sa knedlom u grlu su svaki put stajali ispred naše kuće i prisećali se uspomena - završava svoju potresnu priču Branka Rančić koja danas živi u Beogradu u radi kao prodavačica.

(Stil / Alo.rs )

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs