Bake i dede

Zašto stari ljudi zabadaju nos u sve: Ovo morate da shvatite!

Često ne razumemo kakav vakuum okružuje naše majke i očeve. Ne razumemo zašto nas mama zove 5 puta na dan. Zašto tata toliko ulazi u sitnice oko stvari koje ga ne zanimaju. Stari ljudi samo žele da ih neko pita za nešto. Petljaju se u sve kako ne bi izgubili nit.

Porodica
11:37h Autor:
Zašto stari ljudi zabadaju nos u sve: Ovo morate da shvatite!
Foto: Profimedia

"Znaš li šta je najgore kod starenja?"

"Šta?"

"To što postaješ nevidljiv."

Dok ste mladi vi ste lepi ili ružni, zastrašujući ili pitomi, privlačni ili odbojni, ali s godinama - sve nestaje. Tada niste ni lepi ni ružni, jednostavno ste - nevidljivi. Stari.

Stari ljudi su bezimeni svet.

Ovo je istina. Jedina osobina koju imaju sve bake i dede je starost. Obratite pažnju - o starijoj osobi niko ne govori: on je inženjer ili on je računovođa. Najčešće čujete da on ima 76 godina, ili da je ona napunila 80 godina....

Nakon postizanja određene starosti, broj ljudi koji o određenoj starijoj osobi znaju šta vole, kako žive, šta znaju - naglo se smanjuje.

Njegovi prijatelji, kolege ili su umrli ili su društveno neaktivni. Oni napuštaju kuću samo kada idu do prodavnice i prestaju da se druže jedni sa drugima.

Deca se druže sa svojim krugom prijatelja, žive u zasebnim kućama, umesto s roditeljima komuiciraju sa mobilnim telefonima. Oko starijih ljudi sada žive neke nove, mlađe komšije koji imaju svoje živote. U prodavnici sada rade neke nove, mlađe prodavačice.

Mlade komšije će pozdraviti, u najboljem slučaju pomoći im da donesu stvari do vrata, a šta se dešava iza zatvorenih vrata, nikoga nije briga.

Stari ljudi su bezimeni svet.

Često ne razumemo vakuum koji okružuje naše stare roditelje. Ne razumemo majku koja nas zove 5 puta na dan. Ne razumemo oca koji ulazi u sitnice oko stvari koje se njega i ne tiču. Ali stari ljudi samo žele da ih neko čuje. Još uvek žele da se pitaju oko nečega. Boje se da će izgubiti nit.

Ja sam odrastao u kući sa dva ulaza. Mi smo živeli na jednoj polovini kuće, a u drugoj baka. Ona je bila tu da nas sačeka posle škole, pomogne oko zadaće, skuva nam ručak, podseti nas da se obučemo, zove nas ako se zaigramo sa društvom a roditelji treba da dođu sa posla.

Godinama, sasvim nesvesno, mi smo naučili kako da kuvamo ručak, da se oblačimo sami, da sami organizujemo i ispunjavamo svoje školske obaveze. Baki smo prelazili sve ređe.

Nismo ni primetili kako ona stari i polako nestaje. A sada pomislim da nekad ne mogu ni da se setim kako se ta žena zove, jer u mojim mislima ona je baka.

(Stil.kurir.rs)

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs