Kada Monika Beluči govori o ljubavi, u njenom glasu nema drame niti idealizacije. Oduvek je imala talenat da malo dublje sagleda veze.
I jednog dana, izgovorila je frazu koja je mnogim ženama oduzela dah:
„Postoje trenuci u životu žene kada ostane sama sa svojim bolom. I plače ne zato što je slaba, već zato što je predugo bila jaka.“ Ovu misao je iznela u intervjuu za Paris Match .
I ona veoma precizno objašnjava šta se dešavalo sa Monikom tokom godina kada je njen brak sa Vensanom Kaselom postao svakodnevno iskušenje za nju.
On je živeo za slobodu — ona je živela za strpljenje.
Njihova veza je uvek delovala mistično: lepota, magnetizam, talenat, dva temperamenta kao da su stvorena za veliko platno.
Ali iza svega toga krila se stvarnost, o kojoj je Monika mnogo otvorenije govorila godinama kasnije: „Bili smo zajedno, ali smo živeli u dva različita sveta.“
Kasel je radio neprestano, mnogo putovao i živeo svojim tempom – naporno, nepredvidivo i impulsivno.
Monika je živela: nežno, sporo i puna brige za svoju porodicu i dom. Razlika u njihovim ritmovima nije bila samo „stvar para“.
Postala je ponor.
"Bolelo me je kada sam se osećala usamljeno u vezi."
Priznala je da nije plakala zbog sukoba — bili su retki. Retko su se svađali. Problem je bio nešto drugo: odsustvo.
Daljina.
Osećaj da držiš dom, dok je neko drugi bio pored nje koga nije mogla da uhvati. Objasnila je: „Shvatila sam da on ne pripada nikome. To je njegova priroda. Ali ponekad sam želela podršku.“ Ove reči nisu optužba.
One su priznanje umora žene koja je predugo sve sama nosila. Monikina snaga leži u činjenici da se nije žrtvovala zbog svog imidža.
Monika nikada nije igrala ulogu „genijeve žene“ ili „mudre spasiteljke braka“.
Iskreno je govorila: „Ljubav je lepa, ali žena ne bi trebalo da se rastvara.“ I kada je shvatila da se rastvara, bilo je prekasno da stane. Priznala je za Elle France da je jednog dana pogledala sebe i videla:
manje slobode, manje radosti, manje sebe. Bio je to trenutak istine.
Onaj posle kojeg žene obično ili slome ili postanu zrelije. Razvod je nije uništio — vratio joj je dah.
Kada su 2013. objavili razdvajanje, Monika je tiho rekla: „Prešli smo dug put. Ali sada smo na različitim putevima.“ Bez prekora.
Bez pokušaja da to objasni javnosti.
Bez teatralnosti. Kasnije u Vanity Fair-u, dodala je: „Shvatila sam da mogu biti srećna sama. To je bilo otkrovenje.“ I to je upravo ona zrela pozicija koja često nedostaje kada se čini da „morate da izdržite zbog porodice“. Ali postojala je jedna istina o kojoj je govorila tek godinama kasnije: istina o suzama.
U jednom intervjuu je rekla: „Plakala sam od usamljenosti, a ne od bola. Usamljenost u vezi je najteža stvar.“ Skoro sve žene ovo znaju, ali malo njih to može reći naglas.
I upravo je to ono što Moniku čini tako bliskom – ispod sve svoje lepote, ona je podjednako ranjiva. Danas, ona govori o ljubavi drugačije. Ne kao mlada žena koja traga za velikim osećajem.
I ne kao žena koja je doživela gubitak. Već kao odrasla osoba. Rekla je za Vogue Italia : „Ljubav je lepa, ali više ne tražim nekoga da me upotpuni. Ja sam kompletna. Potreban mi je neko da bude pored mene, a ne na mom mestu.“
