Sreća nije uvek ono što mislimo da jeste. Često je skrivena u jednostavnim trenucima, u tišini, u prihvatanju sebe i sveta oko nas. Mnogi ljudi tek s godinama shvate koliko je oslobađajuće živeti po svojim pravilima, ceniti male stvari i osloboditi se očekivanja drugih. Posle određene životne prekretnice – najčešće nakon pedesetih – dolazi do unutrašnjih promena: svet postaje dublji, mirniji i istovremeno slobodniji. Tek tada možemo istinski shvatiti šta znači biti srećan.
"Ko ide svojim putem, nikoga ne pretiče", rekao je Žorž Brans.
1. Nestaje potreba da svima udovoljiš
Kada imaš 30 godina, stalno se osvrćeš: kako se oblačiš, kako govoriš, kako izgledaš. Posle 55. konačno počinješ da gledaš u sebe. A to je najbolji prizor na svetu – jer tamo unutra postoji tišina, jasnoća i značajna količina iskustva.
Ljudi koji su zadovoljni svojim životima ne plaše se da deluju čudno. Mogu razgovarati sa drvećem ili šetati sivim gradom noseći jarki šal – ne da bi šokirali, već zato što to žele. Zato što znaju kako da slušaju sebe.
2. Pojavljuje se sve češće pitanje: "Zašto?"
Zašto se svađati ako svako ima svoju istinu? Zašto pokušavati nešto dokazati ako ljudi čuju samo ono što su spremni da čuju? Zašto ići tamo gde je hladno, zaglušujuće i neudobno – i za telo i za dušu?
Srećni ljudi postaju selektivni. Oni su kao stara mačka koja zna da je bolje spavati u omiljenoj fotelji nego juriti za omotima bombona. Ne zato što su lenji, već zato što cene svoju energiju. Ne troše je na sitnice.
3. U krugu su samo "svoji"
Kako starimo, naš njuh za strane ljude postaje iznenađujuće oštar. Samo uđeš u sobu i odmah osetiš ko je "tvoj tip". Ako nisu, ne gubiš vreme – ne osmehuješ se ljubazno, ne pokušavaš da ih osvojiš.
Ali odmah prepoznaješ „svoje“: po pogledu, intonaciji, načinu ćutanja. Srećni ljudi su uvek pomalo čudni. Mogu se smejati u najneobjašnjivijim trenucima, nositi čarape sa božićnim jelkama u aprilu i recitovati poeziju u kuhinji. Znaju kako da budu ono što jesu – i ne očekuju ništa manje od tebe.
"Sloboda je luksuz biti drugačiji", rekao je Andre Moroa. Tek sa godinama počinješ da razumeš o kakvoj slobodi je govorio.
4. Puste mirno
To je neverovatna sposobnost da se pusti bez ogorčenja. Ne zovu, ne sećaju se, ne vuku te za rukav. Jednostavno se opraštaju – kao što se opraštaju od godišnjeg doba koje je završeno. Jesen odlazi – i nema potrebe da se vraća. Sve je u svoje vreme.
Odnosima, stvarima, ulogama i navikama – sve se može pustiti ako te više ne greje. Najvažnije, oslobađaju se očekivanja. Prestaju da očekuju da ih neko razume, podrži ili se izvini. I postaje lako, kao da im je nepotreban teret skinut sa ramena.
5. Ne žive po tuđim scenarijima
"Vreme je za unuke", "Moraš da provodiš više vremena sa porodicom", "Nije prikladno za tvoje godine" – ove fraze više ne važe. Ljudi zadovoljni svojim životima pišu sopstvene scenarije. To ne znači nužno da se odriču svega i sele u Tajland. Oni jednostavno prestaju da žive "na pravi način".
Piju kafu kad žele. Šetaju kad im srce želi. Rade iz zadovoljstva – ili nikako. I niko im ne govori šta da rade. I to nije pobuna – to je zrelost.
6. Pomire se sa nesavršenostima – tela i sveta
Telo se menja, pojavljuju se bore, trepavice se gube, vid slabi, leđa bole – a osoba i dalje živi srećno. Jer je već shvatila: telo nije neprijatelj. Ono je stari prijatelj – umorno, ali verno. I prema njemu se odnosi sa nežnošću i zahvalnošću, a ne sa prigovorom.
Svet je, generalno, takođe nesavršen. Buke, prljavštine i gluposti ima svuda. Ali je i lep. Ponekad je dovoljno samo pogledati vodu, osetiti miris jutarnjeg hleba ili čuti smeh voljene osobe. I sve dolazi na svoje mesto.
7. Znaju kako da budu sami – i da im ne bude dosadno
Ovo je možda najvažnije. Srećna osoba starija od 55 godina zna kako da bude sama – i nije joj dosadno. Jer je odavno stekla prijateljstvo sa sobom. Bila je u svojoj senki, sredila strahove, naučila da sluša, oprašta i pušta.
"Najveća pobeda je pobeda nad samim sobom", rekao je Platon.
Tek posle 55. počinješ da slaviš ovu pobedu.
Takvi ljudi postaju "nezgodni" – ne možeš ih osvojiti strahom, ne možeš ih namamiti bonusima, ne možeš ih slomiti osudom. U njihovim očima je sloboda. U glasu im je tišina koja krije mnogo toga. I s tim se ne može raspravljati.
Ali upravo su oni stubovi sveta. Oni koji ujutru stave kuvalo, hrane mačku, izađu napolje i jednostavno žive. Zaista žive – bez sjaja, ali sa dubinom.
