"Više od dvadeset godina proučavam ishranu naroda koji imaju najduži životni vek na planeti", kaže 65-godišnji istraživač Den Bjitner, poznat po otkrivanju tzv. plavih zona – mesta na Zemlji gde živi najviše stogodišnjaka.
"U tu svrhu sam posetio više od 150 oblasti širom sveta, analizirao navike ishrane i način života njihovih stanovnika i otkrio sistem koji obezbeđuje dug život bez hroničnih bolesti."
Bjitner ističe da je ovaj način ishrane rezultat višedecenijskih, naučno potvrđenih istraživanja i da obuhvata konkretne smernice o namirnicama koje bi trebalo redovno da se nalaze na jelovniku svakog čoveka koji želi da doživi duboku starost.
Šta stogodišnjaci ne rade
"Nijedan od stogodišnjaka koje sam upoznao nije svesno pokušavao da doživi sto godina. Niko od njih nije rekao: ‘Sada ću preći na dijetu za dugovečnost.’ Oni ne broje kalorije, ne mere proteine, ne uzimaju vitaminske suplemente i ne čitaju deklaracije. Jednostavno, njihova hrana – bira njih", objašnjava Bjitner.
Najdugovečniji ljudi uglavnom žive u oblastima gde postoji lak pristup svežem, lokalnom i sezonskom voću i povrću, najčešće organski uzgajanom. Ako sami ne uzgajaju hranu, kupuju je na pijacama i tržnicama, birajući prirodne i neprerađene namirnice.
Stogodišnjaci kuvaju jednostavno, po starim, proverenim receptima, i uvek uživaju u hrani.
"Ako vam se ne sviđa ono što jedete, nećete moći dugo da jedete zdravo", kaže istraživač.
Osnovne karakteristike ishrane stogodišnjaka
Prema Bjitnerovim rečima, ishrana ljudi koji žive najduže na svetu pretežno je biljnog porekla – više od 90% njihove hrane čine biljne namirnice.
Na njihovim trpezama redovno se nalaze:
- Lisnato zeleno povrće – spanać, blitva, cvekla, kelj
- Integralne žitarice – ovas, ječam, smeđi pirinač, kukuruz
- Voće i mahunarke – u zavisnosti od sezone
Meso se ne isključuje u potpunosti, ali se jede umereno – najčešće kao dodatak jelu, a ne glavni obrok. U proseku, stogodišnjaci ga jedu najviše pet puta mesečno, i to u malim porcijama (oko 60 grama). Uglavnom je reč o mesu sa slobodnog uzgoja, bez hormona i pesticida.
Namirnica koju nazivaju "kamenom temeljcem dugovečnosti"
Den Bjitner naglašava da se tajna dugovečnosti ne krije u skupim dijetama ili modernim trendovima, već u jednoj jednostavnoj i svima dostupnoj namirnici – pasulju.
"Pasulj je osnov ishrane stogodišnjaka. Na primer, stanovnici Nikojskog poluostrva jedu crni pasulj, na Mediteranu su popularni sočivo, leblebije i beli pasulj, dok stanovnici japanske Okinawe svakodnevno konzumiraju soju", objašnjava on.
Stogodišnjaci, prema istraživanjima, jedu i do četiri puta više pasulja nego prosečni ljudi u razvijenim zemljama.
Kako uvesti pasulj u svakodnevnu ishranu
Bjitner preporučuje da se pasulj jede svakog dana, jer je jeftin, hranljiv i zasitan. Jedna porcija ne košta više od dva dolara, a daje dugotrajnu energiju i sprečava prejedanje.
Za one koji nisu navikli na pasulj, savetuje postepeno uvođenje:
- prve nedelje – jedna kašičica dnevno,
- druge – dve,
- treće – tri, dok se ne dođe do pola šolje dnevno.
Pasulj ne mora da se jede samostalno – može se dodavati u salate, supe, sosove, omlete ili razna kuvana jela. Pre kuvanja ga treba potopiti, isprati i dobro skuvati kako bi se izbegle stomačne tegobe.
Tajna ukusa i dugovečnosti
"Uvek imajte razne začine u kuhinji – oni daju ukus i čine jela od pasulja raznovrsnim", savetuje Bjitner.
Mediteranski recepti obično uključuju šargarepu, celer, crni luk, beli luk, timijan, biber i lovorov list.
U kombinaciji sa pirinčem, lukom i paprikom, pasulj postaje ukusno i hranljivo jelo koje zamenjuje mnogo nezdravije opcije.
"Pasulj je skroman, ali moćan. On vas siti, hrani i štiti od bolesti. Ljudi koji ga jedu svakodnevno ne samo da žive duže – već žive bolje", zaključuje Den Bjitner.
