Malo je žena čija je životna priča toliko neobična da i više od jednog veka kasnije izaziva jednako divljenje, čuđenje i rasprave. Dok su mnoge žene njenog vremena bile vezane za stroga društvena pravila i očekivanja, ona je odlučila da ih potpuno odbaci i krene putem koji gotovo niko nije mogao da razume.
Rođena kao Izabel (Elizabet) Eberhard, ćerka čoveka koji je nekada bio pravoslavni sveštenik, odrasla je u evropskom okruženju, ali je svoj pravi dom pronašla hiljadama kilometara daleko, među pustinjama severne Afrike. Prihvatila je islam, nosila mušku odeću, putovala sama kroz Alžir, živela među nomadima, pisala protiv kolonijalizma i postala žena koju su mnogi nazivali jednostavno – pravom Arapkinjom.
Njena sudbina bila je ispunjena dramatičnim preokretima, velikim ljubavima, siromaštvom, duhovnom potragom i neprekidnom željom za slobodom. Tragično je preminula sa svega 27 godina, ali je iza sebe ostavila književno nasleđe koje se i danas proučava.
Rođena kao vanbračno dete u porodici punoj tajni
Izabel Eberhard rođena je 17. februara 1877. godine u Ženevi, ali njena porodična priča počela je mnogo ranije i bila je daleko od uobičajene.
Njena majka Natalija Mord poticala je iz ugledne ruske aristokratske porodice. Bila je udata za imućnog generala Pavela de Merdera, čoveka koji je od nje bio stariji čak četiri decenije i sa kojim je dobila troje dece.
U njihov život ubrzo je ušao Aleksandar Trofimovski, nekadašnji pravoslavni sveštenik koji je radio kao učitelj i tutor deci porodice de Merder. Između njega i Natalije rodila se ljubav koja je izazvala veliki skandal.
Natalija je napustila supruga i zajedno sa Aleksandrom krenula u novi život. Putovali su kroz Tursku i Italiju, da bi se na kraju nastanili u Švajcarskoj, gde su dobili dvoje dece – sina Avgustina i ćerku Izabel.
Pošto roditelji nikada nisu sklopili brak, Izabel je rođena kao vanbračno dete i nosila je majčino prezime.
Otac, nekadašnji pravoslavni sveštenik, sam ju je školovao
Aleksandar Trofimovski bio je neobičan čovek. Iako je nekada služio kao pravoslavni sveštenik, kasnije je odbacio religiju, prihvatio ateističke i anarhističke ideje i potpuno se posvetio obrazovanju svoje dece.
Verovao je da će ćerku najbolje zaštititi ako je školuje daleko od spoljnog sveta.
Zbog toga je Izabel stekla obrazovanje kakvim se retko koja devojka njenog vremena mogla pohvaliti.
Od najranijeg detinjstva učila je strane jezike, filozofiju, istoriju, književnost i religiju. Govorila je francuski, ruski, nemački i italijanski, a kasnije je savladala i arapski, latinski i grčki.
Još kao tinejdžerka čitala je Voltera, Rusoa, Tolstoja, Bodlera i Zolu, pokazujući neverovatnu intelektualnu radoznalost.
Posebno ju je privlačio islamski svet, njegova istorija, kultura i filozofija.
Smrt očuha promenila joj je život iz korena
Iako porodica nije živela raskošno, zahvaljujući finansijskoj pomoći koju je Natalija dobijala od bivšeg supruga Pavela de Merdera, uspevali su da vode pristojan život.
Međutim, njegova smrt donela je veliki preokret.
Pošto je Izabel bila vanbračno dete, nije imala pravo na nasledstvo, a novčana pomoć porodici je prestala.
Prvi put u životu suočila se sa siromaštvom.
Ženeva, koja joj je nekada predstavljala dom, odjednom joj je postala tesna i bez perspektive.
Upravo tada počela je ozbiljno da razmišlja o odlasku u severnu Afriku.
Pisma iz Alžira probudila su u njoj želju za potpuno novim životom
Veliki uticaj na nju imao je brat Avgustin, koji je napustio Švajcarsku i pridružio se Legiji stranaca u Alžiru.
Njegova pisma bila su prepuna opisa pustinje, nomadskih plemena, islamskih običaja i sasvim drugačijeg načina života.
Čitajući ih, Izabel je sve više osećala da pripada upravo tom svetu.
Još pre odlaska počela je da piše pripovetke i eseje inspirisane severnom Afrikom, iako tada još nije kročila na afričko tlo.
Njeni tekstovi već tada pokazivali su izuzetno razumevanje islamske kulture i otvorenu kritiku evropskog kolonijalizma.
Dolazak u Alžir promenio je njen identitet
Godine 1897. zajedno sa majkom odlazi u Alžir.
Umesto da živi među evropskim kolonistima, odlučuje da iznajmi kuću u arapskom delu grada.
Vrlo brzo savladava arapski jezik, upoznaje lokalne običaje i počinje da se oseća kao deo zajednice.
U tom periodu donosi odluku koja će zauvek obeležiti njen život.
Prihvata islam.
Kasnije je govorila da nije promenila samo religiju, već čitav pogled na svet.
Islam je za nju predstavljao duhovni mir, jednostavniji način života i osećaj pripadnosti koji nikada nije pronašla u Evropi.
Živela je kao muškarac da bi mogla slobodno da putuje
Krajem 19. veka ženama u mnogim delovima Alžira nije bilo dozvoljeno da se slobodno kreću, putuju ili razgovaraju sa muškarcima.
Izabel je pronašla način da zaobiđe ta ograničenja.
Počela je da nosi mušku odeću i uzela ime Si Mahmud Esadi.
Predstavljajući se kao muškarac mogla je da obilazi pustinju, razgovara sa verskim vođama, boravi među beduinima i upozna život kakav je evropskim ženama bio potpuno nedostupan.
Upravo zbog toga mnogi su je smatrali jednom od prvih žena-putopisaca koja je uspela da zaviri u svet zatvoren za Evropljanke.
Prihvatila je islam, ali nije živela strogo po pravilima
Iako je iskreno prihvatila islamsku veru, njen način života bio je veoma nekonvencionalan.
Pušila je, povremeno konzumirala alkohol i hašiš, zaljubljivala se, putovala bez prestanka i odbijala da prihvati društvena očekivanja.
Zbog toga je često bila predmet kritika, ali su je mnogi Alžirci ipak poštovali zbog iskrene ljubavi prema njihovoj kulturi.
Nikada nije pokušavala da bude kolonizatorka niti da nameće evropske vrednosti.
Naprotiv, želela je da razume ljude među kojima je živela.
Smrt majke i oca ostavila ju je potpuno samu
Nekoliko meseci nakon dolaska u Alžir umrla je njena majka, koja je sahranjena po islamskim običajima pod imenom Fatma Manubija.
Izabel se zatim vratila u Ženevu kako bi negovala teško bolesnog oca.
Njegova smrt 1899. godine predstavljala je kraj jednog poglavlja njenog života.
Bez roditelja i bez ikakvih porodičnih obaveza, odlučila je da se zauvek vrati u Alžir.
Pisala protiv kolonijalizma i zbog toga bila pod prismotrom
Po povratku u Afriku živela je među siromašnim stanovništvom i nastavila da piše reportaže i putopise.
Njeni tekstovi otvoreno su kritikovali francusku kolonijalnu vlast i govorili o nepravdi kojoj su bili izloženi lokalni stanovnici.
Zbog toga su je francuske vlasti smatrale sumnjivom osobom.
Pratili su njeno kretanje, sumnjali da radi kao špijun i na kraju je proterali iz zemlje.
Da bi mogla da se vrati, udala se za alžirskog podoficira Slimana Anija, čime je stekla pravo boravka.
Nastavila je da radi kao novinarka i ratni dopisnik, obilazeći najudaljenije krajeve severne Afrike.
Tragičan kraj u 27. godini
Njena životna priča završila se iznenada 1904. godine.
Boravila je sa suprugom u mestu Ain Sefra kada je iznenadna bujična poplava pogodila naselje.
Kuća u kojoj su živeli urušila se pod naletom vode i blata. Sliman je uspeo da se spase, ali Izabel nije. Imala je samo 27 godina.
Sahranjena je prema islamskim običajima, u zemlji koju je smatrala svojom pravom domovinom.
Posle njene smrti pronađeni su rukopisi, dnevnici i putopisi koji su kasnije objavljeni i doneli joj svetsku književnu slavu.
Njena dela smatraju se jednim od najautentičnijih svedočanstava o životu severne Afrike krajem 19. i početkom 20. veka.
U Alžiru njeno ime i danas izaziva poštovanje, a pojedine ulice nose naziv Izabel Eberhard.
Za mnoge je ostala simbol žene koja je imala hrabrosti da napusti sve što joj je bilo poznato, prihvati sasvim drugačiji način života i ostane dosledna svojim uverenjima, bez obzira na cenu koju je zbog toga platila.