Elia Kazan je bio grčko- američki filmski i pozorišni reditelj, producent, scenarista, romanopisac i jedan od osnivača uticajne filmske organizacije "Actors Studios" u Njujorku davne 1947. godine. Rođen je kao Elias Kazanjoglou 1909. u Konstantinopolisu (današnjem Istanbulu), koji je tada bio glavni grad Osmanskog Carstva, kao dete grčkih roditelja. 1913. godine, kad je imao četiri godine, njegova porodica je emigrirala u Sjedinjene Države i smestila se u Njujorku, gde je njegov otac, postao trgovac tepiha. Kazanov otac je očekivao da će mu sin ući u porodični posao, ali njegova majka, Atena, ohrabrila ga je da krene svojim putem.
Kazan je pohađao javne škole u Njujorku. Nakon mature na koledžu Vilijams, , Kazan je pohađao dramsku školu na Univerzitetu Jejl. U tridesetim je glumio s njujorškom guporm imena "Group Theatre", zajedno sa Lijem Strasbergom, Kliffordom Odetsom i Stelom i Luterom Adler. Oko 19 meseci, od 1934. do 1936., Kazan je bio član tajne komunističke partije. Postao je jedan od najpoznatijih članova holivudske elite.
Kazan je nastupio u predstavama "Men in White", "Waiting for Letty", "Johnny Johnson" i "Golden Boy", a režirao je drame "Tramvaj zvani želja" (1951.) i "Mačka na vrućem limenom krovu" (1955.), koje su proslavile Tenesija Vilijamsa, kao i "Svi moji sinovi" (1947.) i "Smrt trgovca" (1949.), koje su proslavile Arthra Milera. Primio je tri Toni nagrade, za predstave "Svi moji sinovi", "Smrt trgovca" i "J.B".. Kazanova rediteljska karijera nije ništa manje značajna. Dobio je dva Oskara za režiju, za filmove "Džentlmenski sporazum" (1947.) i "Na dokovima Njujorka" (1954.).
Poznati je i po tome što je uspeo da izvuče nezaboravne izvedbe od glumaca kao što su Marlon Brando, Vivijen Li, Karl Malden i Kim Hanter u filmu "Tramvaj zvani želja" (filmska verzija drame Tenesija Vilijamsa), i Džejmsa Dina i Džo van Flita u filmu "Istočno od Raja",adaptacija romana Džona Stajnbeka.
Kazanova kasnija karijera obeležena je njegovim svedočenjem pred Odborom za protivmeričke aktivnosti u kojem je odao imena nekih bivših članova Komunističke partije. Kazan je kratko u mladosti bio član Komunističke partije, kad je bio član pozorišne grupe, "Group Theater", u tridesetima. U to vreme je u grupi bilo nekoliko pozorišnih profesionalaca koji su bili komunisti ili levičarski simpatizeri. Kazan se kao socijalista osetio izdanim Staljinovom okrutnošću i ideološkom frigidnošću komunista uopšteno. Lično je bio uvređen kad su partijski funkcioneri pokušali da intervenišu u umetničke odluke pozorišne grupe.
Prvo, iako je Kazan pristao da će svedočiti pred Odborom, i da će priznati da je bivši član Komunističke partije, odbio je odati imena drugih bivših članova. Ali tada ga je pritisnuo holivudski studijski menadžment da sarađuje s Odborom i sa oda imena bivših članova Partije i onih koji su bili povezani sa partijskim aktivnostima, kako bi sačuvao svoju karijeru. Znao je da su imena već poznata Odboru, budući da je isti već pribavio dokumente iz arhive Komunističke partije, i da će njegovo svedočenje samo poslužiti da se poveća medijska pažnja. Odavanje imena od strane nekog u Holivudu služilo je kao taktika Odboru kako bi legitimirao svoje akcije i podstakao reakciju protiv onih koji su tek prijatelji ili rođaci optuženih. Jedna od takvih koja je proglašena članicom Partije bila je supruga poznatog glumca Džona Garfilda, sa kojom je Kazan radio u grupi "Theater Group", a koju je istraživao Odbor. Odbor nije uspeo dovesti samog Garfilda u vezu sa Partijom, ali i njemu je pretila kazna.
Kako je Kazan posle objasnio, verovao je da je u najboljem interesu zemlje i njegovih liberalnih uverenja da sarađuje s Odborom za neameričke aktivnosti kako bi pomogao nastojanju Odbora da protera komuniste iz Holivuda.
Kazan nije osećao nikakvu privrženost komunizmu pa se razočarao Sovjetskim Savezom koji je sprovodio brutalna ubistva i represiju tokom Staljinovih čistki, i masakrom Poljaka u Drugom svetskom ratu. Ipak se pravdao Partijskim pokušajima da mu nature svoju agendu dok je bio u pozorištu. Američki dramatičari Lillian Helman i Artur Miller su javno i ogorčeno protivurečili Kazanovim opravdanjima. Ironično, iako je Kazan svedočio pred Odborom pod pretnjom izbacivanja i stavljanja na crnu listu od strane holivudskih studija, nakon toga su ga izbegavali i isključili mnogi bivši prijatelji. Uvek uvereni liberal i slobodouman, čak socijalista u svojim političkim pogledima, Kazana su sad levičari mrzeli, a mnogi mu desničari nisu verovali. Neki su opazili elemente Kazanove vlastite reakcije na kritike u filmu "Na dokovima Njujorka.
Kazan je 1967. objavio "Sređivanje", roman o emocionalno izmučenom sredovečnom Amerikancu grčkih korena koji živi dvostrukim životom u Kaliforniji kao direktor marketinga, pod imenom "Eddie Andreson", i ozbiljni pisac koji piše za časopis pod imenom "Evans Arness", iako mu je rođeno ime Evangelos Arness. "Sređivanje" junakova života ubija njega samog, što ga dovodi do pokušaja samoubistva i nervnog sloma. Kritičari su videli paralelu na Kazanov stvarni život, najviše zbog toga što je junak kratko bio član Komunističke partije pre Drugog svetskog rata i naravno, junakovo grčko poreklo i amerikanizacija njegovog rođenog imena. Kazan je opovrgnuo autobiografske elemente pa je rekao kako je roman izmišljen. Poslužio je kao osnova za istoimeni film iz 1969. godine.
1999. je Kazan primio Oskara za životno delo. Pojavio se u pratnji Martina Skorsesea i Roberta De Nira koji je tiho upozorio publiku da se ponaša dolično.
Kako je prošlo dovoljno vremena i da je dolično da se zakopa sekira i prepozna Kazanovo veliko umetničko ostvarenje, drugi nisu. Neke slavne osobe iz Holivuda s levim uverenjima osetile su se uvređenima, dok je pisac Abraham Polonski (koji je završio na crnoj listi) izjavio kako je želeo da Kazana upucaju na pozornici.
Neke snimke sa dodele Oskara 1999. sugerišu kako se tri četvrtine publike diglo i odalo mu priznanje, uključujući Lin Redgrave, Karla Maldena, Meril Strip i vrlo liberalnog Vorna Bitija (Biti je kasnije rekao da je aplaudira Kazanu jer je ovaj režirao njegov prvi film, "Sjaj u travi", ali nije promenio mišljenje).
Međutim, snimak je pokazao kako su glumci kao što su Ed Haris, Nik Nolti, Ian Mekelen, Ričard Drajfus, Ejmi Madigan, Ed Begli i Holi Hanter sedeli na rukama ili odbili da aplaudiraju. Drugi su, kao Stiven Spilberg i Šeri Lansing pristojno aplaudiralu, ali nisu ustali.
Elia Kazan se ženio tri puta. Prva supruga mu je bila Moli Dej Tačer, dramaturg; bili su u braku od 1932. do 1963., kad je ona umrla, a dobili su dve ćerke i dva sina. Zatim se 1969. oženio s Barbarom Loden, glumicom sa kojom je bio u braku do njene smrti, 1990., a dobili su dva sina. Treći brak, s Fransis Rudž, trajao je od 1982. do njegove smrti 2003. Umro je prirodnom smrću u svom domu u Njujorku. Imao je 94 godine.
