Koga kulinarstvo zaista zanima, mora ga zanimati i istorija kulinarstva. A ko iole ima talenta za dramaturgiju, onda je istraživanje porekla nekog recepta ravno uzbudljivom detektivskom postupku, sa svim očekivanim i neočekivanim „obrtima“. Ovom prilikom pozabavićemo se rožatom, ne naročito popularnom na našim skučenim prostorima, ali poslasticom zbog koje vredi ili putovati, ili – što je daleko jednostavnije – ući u kuhinju i napraviti je!
O rožati
Oni koji nešto znaju o rožati, prvo će reći: „A, da – dubrovačka rožata.“ Ako ih čuje bilo ko sa balkanskog dela jadranske obale, imaće komentar: „Zašto dubrovačka? Opšte je poznata kao dalmatinska!“ A onda će se nadovezati lokalni eksperti, i tako će rožata biti imenovana i kao: splitska, bračka, hvarska, krška, paška, istarska, bokeška… Kad se nekako okonča geografska rasprava (bez pobednika), nastupiće jezička nadmetanja, pa će tako iznići različiti nazivi: rožata, rozata, rosada, rožada, rozatina, rožatina, rosalinada, rozalinada, rožalinada…
Mnoge dalmatinske legende povezane su sa Venecijom. Tako jedna, koja pretenduje da bude „istorijski činjenična“, navodi da je rožata u Dalmaciju stigla iz Venecije, a da je tamo nastala 1300. godine, pod nazivom fratrov puding. Dubrovčani su je odmah prihvatili, jer je za tu karmelizovanu smesu korišćen liker od ruža, u Dubrovniku odranije poznat kao rozulin ili rosalin, pa otuda rosalinada, rosada…
Za sve to vreme ostali deo Evrope mirno će i nadmeno ćutati, a onda će i on doći na red! Ako krenemo da citiramo sve pojedinačne izjave, ovaj članak nikada nećemo dovršiti, a što je najbitnije – nećemo stići da damo recept! Stoga, uozbiljimo se i recimo kako zapravo stoje stvari. Rožata je smišljena u XV veku, u Španiji. Mi, doduše, verujemo da je neki prauzor rožate uveliko pravljen u antičkom Rimu, a da su je hedonistički nastrojeni Starorimljani preuzeli od Staroegipćana (a ovi od Sumeraca ili Vavilonaca).., ali da se sada manemo svih tih milenijuma, i da se zadovoljimo pouzdanim XV vekom naše ere.
Sa svim receptima je, više ili manje, uvek ista priča: ma koliko raspolažemo preciznim uputstvima, redovno ćemo imati neki komentar, i uraditi – „po svom“. Zato su svi rezultati istog recepta različiti, i svaki je originalan. Nedavno nam je tema bila patišpanj. Ništa jednostavnije, ali pod milim bogom ne postoje dva ista patišpanja! To je jedno, a drugo je – poreklo recepta.
