„Ne mogu više da izdržim, Milane! Ne mogu ovde da dišem!“ vrisnula sam, glas mi je pucao dok sam tresla ruke preko stola prekrivenog nepojedenom večerom. Samo je ćutao, gledajući me tim svojim tvrdim, tamnim očima, kao da sam mu upravo priznala najveću izdaju. Možda i jesam. „Odlazim. Večeras. Već sam se dogovorla sa Marijom. Ne pitaj me ništa.“
Tišina je bila teža od svega što sam ikada osetila. Naša ćerka Iva je ušla u kuhinju, gledajući nas zbunjeno. „Mama?“ šapnula je, ali nisam imala snage ni da je pogledam. Samo sam zgrabila torbu i izašla u noć, ostavljajući za sobom sve što sam godinama gradila — ili barem ono što sam mislila da gradim.
Marija me je dočekala zagrljajem koji je bio više stisak očaja nego uteha. „Znaš da će ti svi zameriti?“ šapnula je dok smo sedeli na njenom balkonu, gledajući kako svetla grada trepere u daljini. „Znam. Ali više ne mogu biti ono što žele da budem.“
Tokom narednih nekoliko dana, telefon nije prestajao da zvoni. Mama je plakala, tata je psovao, moj brat Ivan mi je slao prekorne poruke: „Šta si uradila Ivi? Kako si mogla to da uradiš Milanu? Sram te bilo!“ Iva nije odgovarala na moje poruke. U meni je rasla rupa, crna i bez dna.
Marija je pokušavala da me razveseli: „Možda ti je potrebna promena. Idi kod sestre u Roterdam. Tamo niko ne zna tvoje grehe.“ Ideja mi je delovala kao spas. Pozvala sam sestru Anu, koja je deset godina živela u Holandiji sa suprugom Edinom i sinom Tarikom.
„Dođi, Mila. Ovde je sve drugačije. Možda ćeš pronaći sebe“, rekla mi je Ana preko telefona. Nisam mnogo razmišljala o tome - kupila sam kartu i otišla.
Roterdam me je dočekao hladnoćom i ledenim vetrom, ali i čudnom slobodom. Ana me je zagrlila na aerodromu, ali sam se osećala distancirano. „Znaš, ljudi ovde ne postavljaju previše pitanja. Ali se ni ne grle često“, šapnula mi je dok smo se vozile tramvajem do njenog stana.
Prvih nekoliko nedelja osećala sam se kao duh — posmatrala sam život oko sebe, ali nisam bila deo njega. Edin je bio ljubazan, ali rezervisan. Tarik me je gledao oprezno, kao da sam stranac koji može da nestane u svakom trenutku.
Jedne večeri, Ana i ja smo pile vino na balkonu. „Zašto si zaista otišla?“, iznenada me je upitala. Nisam znala šta da kažem. „Gušila sam se... U Milanu, u roditeljima, u svemu što su očekivali od mene. Nikada nisam bila svoja.“
Ana je uzdahnula: „Znaš li koliko puta sam htela da pobegnem? Ali nešto me je uvek vraćalo... Tarik, Edin, posao... Imala ste hrabrosti da uradiš ono što ja nisam.“
Ali je li to bila hrabrost ili kukavičluk? Svake noći sam gledala Ivine slike na telefonu i plakala u jastuk. Pisala sam joj poruke: „Nedostaješ mi, ljubavi moja.“ Nikada nije odgovorila.
Počela sam da radim u maloj pekari za jednog Bosanca po imenu Samir. Podsećao me je na mog oca — spolja grub, iznutra mekan. „Svi bežimo od nečega“, rekao mi je jednog jutra dok smo slagali kiflice u vitrinu. „Ali prošlost uvek nađe način da nas sustigne.“ Smejala sam se njegovim šalama, ali reči su ostale urezane u mom srcu.
Jednog dana sam dobila pismo Iva mi je napisala nekoliko redova: „Mama, zašto si otišla? Tata plače svake noći. Mrzim te jer si nas ostavila.“ To me je slomilo više od svih prekora na svetu.
Ana me je tešila: „Daj joj vremena. Deca su ranjiva, ali i jaka.“ Ali nisam znala kako da povratim poverenje koje sam izgubila.
Počela sam da izlazim sa Anom da se družim sa našim ljudima — Bosancima, Hrvatima, Srbima, svima pomešanim pod holandskim nebom, svima sa istim pričama o bekstvu i čežnji za domom. Slušala sam priče o neuspešnim brakovima, izgubljenim prijateljstvima, novim počecima koji nikada nisu bili potpuni.
Jedne večeri sam upoznala Lejlu iz Tuzle. „Znaš li šta znači biti slobodan?“, pitala me je dok smo pile kafu na kišnoj terasi. „Sloboda ponekad boli više od lanaca.“
Počela sam da shvatam da bekstvo ne donosi mir — samo novu vrstu nemira. Svakog dana sam nosila teret svojih odluka kao kamen oko vrata.
Prošlo je nekoliko meseci kada me je Iva prvi put pozvala: „Mama... Jesi li srećna tamo?“ Njen glas je bio tih, isprekidan. Nisam znala šta da kažem, pa sam samo plakala.
Milan mi je poslao poruku: „Ako ikada želiš da se vratiš, vrata su ti otvorena. Ali znaj da ništa više nikada neće biti isto.“ Znala sam to i sama.
Vremenom sam naučila da živim sa tugom kao sa hladnim holandskim vetrom — navikneš se na nju, ali je nikada ne zavoliš.
Ponekad se pitam: Da li smo mi koji bežimo zaista hrabri ili se samo plašimo? Možeš li ikada pobeći od onoga što jesi, ili te prošlost uvek pronalazi pod tuđim nebom?
