Unuci za bake i deke su sreća, nastavak porodice, radost i, donekle, nova svetlost i smisao. Volimo ih ne zbog lepih reči, postupaka ili izgleda. Volimo ih bezuslovno, spremni smo da ih razmazimo i oprostimo razne hirove, greške, a ponekad i huliganstvo.
Ali u kom trenutku treba da se uzdignete, postavite granicu i disciplinujete sebe zbog grubosti? Kada treba da zaustavite dete kako ne biste izgubili poštovanje i stavili ga sebi na vrat?
Glavni problem ovde je strah od povrede deteta. Da, oni imaju drugačiju generaciju, interesovanja, vrednosti. Ali da li je to razlog da se opravda grubost, ravnodušnost, otvoreno nepoštovanje prema drugima zbog straha od otuđenja unučadi? Paradoks je, ali što više dozvoljavamo, to manje cene. Da li je moguće održavati tople odnose bez kvarenja? Hajde da to shvatimo.
1. Nepoštovanje
„Pa, bako, evo opet sa tvojim savetom!“; „Deda, jesi li već sišao s uma?“ – zajedno sa neprijatnom intonacijom ili smehom, to su standardne fraze mlađe generacije. Kada unuci postanu školarci, baka koja je nekada bila radost može se pretvoriti u „Staro, ti ne razumeš“.
Dečje vrednosti se razlikuju od naših normi i zato nastaje sukob, tokom kojeg, sa iritacijom, unuk želi da se reši našeg mišljenja. Siguran je da već sve zna kako treba i kako to najbolje da uradi.
Ako zažmurite na takav stav, on će vremenom postati norma. Postoje porodice u kojima se baki može odgovoriti ne samo grubo, već i sa psovkama. U takvim porodicama će pronaći izgovor zašto je dete „dovedeno do ovoga“.
Poštovanje se ne podrazumeva. To je navika, vaspitanje, norma koja se formira u detinjstvu. Ako dozvolite sebi da se prema vama postupa kao prema bilo kome drugom, onda ćete, bez obzira koliko je beba voljena, samo patiti. A tokom godina, drskost će se samo povećavati.
Zato, na početku pogrešnog ponašanja, sedite i mirno, ali čvrsto razgovarajte o tome da se prema vama ne može tako postupati i razgovarati sa vama. Ako ne razume - preduzmite akciju. Bolje je da se „svađate“ nego da slušate poniženje do kraja života. I jednog dana vaše mišljenje će prestati da bude uopšte važno.
2. Ravnodušnost prema tebi i tvom životu
Da li je normalno da prvo pozovete ili napišete? Sećate se rođendana, raznih praznika, porodičnih datuma, ali oni vas se ne sećaju? Vaše čestitke uvek dočekuju sa „hvala“ kako bi ih se što pre rešili.
Unuci i deca ne dolaze, ne zovu, pokušavaju da se što pre reše dosadnog razgovora. To je ono što mi mislimo. Možda jeste istina, ali svaka porodica je jedinstvena, pa svako ima svoje razloge.
Ali rešenje je zajedničko. Unuci ne misle da takav stav može da boli. Mnogo stvari ne razumeju dok im ne objasnite. Recite im da vam je važno da znate da vas se pamti. Da biste barem jednom u par nedelja, mesečno, želeli da se javite. Razgovarajte iskreno i razumejte stav prema vama.
3. Korišćenje vas samo za profit
„Možeš li da pričuvaš decu dok idemo poslovno, na odmor?“, „Možeš li mi pozajmiti malo novca do plate?“ A onda ponovo nestanu, kao da nikada nisi ni postojao. U najboljem slučaju, otplatiće dugove.
Ali i deca i unuci koji zovu i raspituju se o vašem životu samo kada vam je potrebna pomoć, samo vas koriste. Ovo je znak upozorenja sa kojim se treba nositi, iako je pomaganje voljenima normalno i važno.
Ne bojte se da kažete ne. Da, sasvim je moguće da se posvađate posle nečega poput ovoga. Međutim, ako ćutite, niko neće znati koliko se loše osećate. Moraćete samo da plačete dok drugi ne vide.
Ti si ta koja mora da objasni onima koji te koriste da to nije ispravno. „Želim da se interesuješ za moj život, za mene, ne samo kada ti nešto treba.“ Budi brižna baka, ali ne i sluškinja.
4. Zanemarivanje porodičnih tradicija
U ovom trenutku, nisu čak ni neke tradicije važne, već vaša uverenja i vrednosti koje se prenose u porodici. Ako su vaši roditelji imali tradiciju okupljanja cele porodice, čestitanja jedni drugima, zajedničke večere i razgovora o životnim vestima, onda će to trebati naučiti i decu i unuke.
Ako dođu kod tebe jednom godišnje, imaju svoj život, a umesto odmora ti pošalju SMS poruku, možeš li reći da si srećan/srećna? „Bar je to pažnja“, možeš reći, ali da li je to ono što želiš?
Porodica je poštovanje, međusobno razumevanje. Da li je moguće nekako usaditi porodične tradicije? Da. Kroz razgovor. Objasnite zašto vam to nedostaje. Samo nemojte vikati ili držati predavanja. Recite kako se to dogodilo u vašoj porodici, zašto to cenite.
Pozovite ih na porodičnu večeru, na praznik. Pokažite im svoje porodične vrednosti. Ali vredi shvatiti da nije sve tako ružičasto. Stoga, ako ne reaguju, odbiju itd., onda ne pokušavajte da molite za pažnju. Oni će sami shvatiti šta gube odustajući od tradicija koje su vam važne.
5. Neobraćanje pažnje na svoja osećanja i zdravlje
„Oh, zašto kukaš? Svi stare“, kaže ti unuk kada se žališ na bolove u leđima i kolenima. Ili možda čak ni ne pita kako se osećaš. Da li je moguće pronaći objašnjenje za njegovu grubost? Naravno. Baka će uvek pronaći razlog da oprosti. Ali neće biti ništa srećnija.
Da li je moguće pokušati da razgovarate i objasnite da vam je važno da se vaši unuci interesuju za vas? Da, naravno. Ali da li će biti zainteresovani za vaše zdravlje zavisi od njih. Ali možete biti sigurni da ako ne kažete da vas bole fraze „zašto kukate“, onda će oni nastaviti da to govore.
Glavno je da ne trpite i da ne ćutite. Što se više ogorčenosti nagomilava u vama, to je teže. Večni stres izaziva razne bolesti: od nesanice do visokog krvnog pritiska, bolova u zglobovima i glavobolje.
Govori otvoreno: „Ne sviđa mi se kada tako razgovaraš sa mnom“, „Ne želim da se osećam kao sluga“, „Volim te, ali je važno da i ja budem voljena.“
Ljubav nije slepo oproštanje. To je iskren, otvoren odnos. Jer poštovanje počinje sa tobom. Čuvaj sebe i ceni sebe. Budi srećan.
