Slučajno smo se sreli leti na dači zajedničkog prijatelja. Tada sam već sedam godina bio sam, navikao na svoj mir i tišinu. Imala je zarazan smeh, direktan pogled i lakoću komunikacije koja mi je jako nedostajala. Počeli smo da se zabavljamo nekoliko meseci kasnije, a tri meseca kasnije odlučili smo da pokušamo da živimo zajedno. Delovalo je kao da smo oboje odrasli, iskusni i da ništa nije komplikovano.
Šest meseci kasnije, spakovao sam svoje stvari. Nismo se svađali niti tukli. Jednostavno sam shvatio da ne mogu ovako dalje. Smešno je, ali nije se radilo o osećanjima, već o svakodnevnom životu. Ispostavilo se da nisam mogao da prihvatim tri njene navike, koliko god se trudio.
1. Stalni TV u pozadini
Živo se sećam prvog dana kada se uselila. Sedeli smo na večeri i čula sam da je televizor negde u sobi uključen. U početku nisam obraćao pažnju – mislio sam da je jela i zaboravila da ga isključi. Sledećeg jutra probudio sam se, a televizor je ponovo bio uključen. Nije gledala – šetala je po kući, kuvala nešto, a on je ceo dan radio.
U početku sam pokušavaoda to ignorišem. Seo bih u drugu sobu i zatvarao vrata. Posle nedelju dana, shvatio sam da nije zvuk ono što me nervira, već osećaj da ne mogu da pobegnem od njega. Jedne večeri rekao sam: "Možda bismo ponekad mogli bez toga?" Bila je iznenađena: "Šta te muči?"
Pokušali smo da pregovaramo, ali to je postalo kamen između nas. Za nju je televizor bio navika, način da se oseća kao da nije sama. Za mene je to bila stalna buka koja mi je bolela glava.
2. Nepovrediva "skrovišta"
Volim kuvanje; to je način da se opustim. Imam svoja pravila: čista površina, sve na svom mestu, slobodan prostor. Ona je, s druge strane, sve držala u čudnim "zalihama".
Otvaram ormarić, a iza soli su skrivene teglice, kesice i neka stara zrna u kutiji za lekove. Pitam: "Da li ovo koristiš?" Ona odgovara: "Neka stoji tu, moglo bi da ti bude od koristi." Tako je pola kuhinje bilo zauzeto stvarima koje "možda jednog dana".
Svađali smo se više puta. Predložio sam da jednom mesečno sortiramo te zalihe. Složila se, ali dva dana kasnije sve je počelo ponovo. Razumeo sam da su za nju ova skrovišta bila sigurnosna mreža, navika "za svaki slučaj". Ali činilo mi se da taj prostor više nije deljen, već se pretvarao u njenu ličnu ostavu.
3. Spavanje i život po različitim rasporedima
Živim po rutini, ustajem rano i volim tiha jutra i mirne večeri. Ona je noćna ptica. Leže kasno u krevet i može da počne da pere ili briše pod u tri ujutru. Kaže: "Šta? Ne uznemiravam te."
Ali ona se jeste mešala. Ne namerno, ali ritmovi kod kuće stalno nisu bili usklađeni. Zaspao bih i čuo kako se vrata ormara zalupljuju. Ustajao bih u sedam, pokušavajući da napravim doručak, a ona bi tek išla u krevet. Postepeno se umor gomilao. Bilo je kao da živimo jedno pored drugog, ali ne zajedno.
Pokušali smo da pronađemo kompromise, razgovarali o tome šta nam je važno. Bar smo se složili da ne čistimo noću. To je trajalo nekoliko nedelja. Onda se sve vratilo, i shvatio sam da sam umoran od beskrajnih pokušaja prilagođavanja.
Zašto ovo nisam ranije rekla?
Iskreno, nadao sam se da ću se naviknuti. Prvih nekoliko meseci sve je izgledalo trivijalno. Delovalo je glupo svađati se oko televizora ili dodatnih tegli u ormariću. U sebi sam osećao nešto poput: "Ako se volimo, onda ćemo ovo rešiti."
Ali svakodnevne sitnice su kao voda koja toči kamen. Čak ni ne primetite kako se pretvaraju u grudvu. Trebalo mi je vremena da priznam da nisam spremna da živim u stalnoj iritaciji, čak i ako volim nekoga.
Trenutak kada sam shvatio da je gotovo
Probudio sam se usred noći od buke; ona je opet preturala po nekom ormaru. Pogledao sam u plafon i shvatio: ovo je moj život ako ostanem. Razgovarali smo, složili se, ali nijedno od nas nije moglo da prekine svoje navike.
Sledećeg dana rekao sam joj da želim da se rastanemo. Klimnula je glavom, ćuteći. Oboje smo znali da smo učinili sve što smo mogli, ali naš svakodnevni život nas je jednostavno savladao.
Zašto je svakodnevni život ponekad važniji od ljubavi
Postoje ljudi koji se lako prilagođavaju; buka, haos i različiti ritmovi nisu problem za njih. Ja nisam jedna od tih osoba. Kada živite sami dugi niz godina, razvijete sopstvene navike, osećaj za prostor. U mom slučaju, prihvatanje tuđeg sveta ispostavilo se težim nego što se činilo.
Bilo je ljubavi, ali iritacija je postepeno sve izjedala. Više nije bilo reči o televiziji, ormarićima ili snu. Radilo se o osećaju da u blizini postoji strani sistem života i da u njemu nema mesta za tebe.
Da li je postojala osećaj krivice?
Da. U početku, nakon raskida, osećao sam se kao da sam je izneverio. Da su odrasli trebali biti u stanju da se nose sa tim, da nauče da prave kompromise, da budu fleksibilniji. Sumnjao sam u sebe, preispitujući sve iznova i iznova.
Ali jednog dana sam shvatio da smo različiti. Ne možeš se naterati da voliš buku ako ti je potrebna tišina. Ne možeš se naviknuti na haos ako je red važan. Ovde nema greške, samo je došlo do neusklađenosti.
Šta sam shvatio o sebi nakon ovog iskustva
Nakon useljenja, uhvatio sam sebe kako mislim da je život sam po sebi ponovo dobar. Ne zato što sam bio nesrećan sa njom, već zato što se moj ritam vratio. Tišina, otvorena kuhinja, red oko mene. Osetio sam kako napetost nestaje.
Ovo iskustvo me je naučilo da budem iskren prema sebi. Ako me nešto čini neprijatnim, nemoj to odlagati. Što duže to odlažeš, teže je da se iz toga smireno izvuku.
Pokušao/la bih ponovo?
Da. Možda ne sutra, ali da. Život zajedno nije lak, posebno nakon dugog perioda usamljenosti. Ali jedno znam: sledeći put neću ćutati o onome što mi je važno. Neću se nadati da će se "nekako samo od sebe srediti".
Osećanja su važna u vezi, ali su važne i rutine. Kada se vrednosti i navike poklapaju, mali detalji postaju neprimetni. Kada se ne poklapaju, oni razbijaju sve što deluje čvrsto.
