Francuski pisac, esejista i dramski pisac Alber Kami bio je književna ikona svoje generacije. Njegova opsesija filozofskim pitanjima o smislu života i potragom za pravim vrednostima donela mu je kultni status među čitaocima i Nobelovu nagradu za književnost u 44. godini.
Njegova prva objavljena dela bila su „Pogrešna i prava strana“ 1937. i „Svadbena gozba“ 1939. godine — zbirka eseja koji istražuju smisao života, njegove radosti i njegovu uzaludnost. Stil pisanja Albera Kamija označio je raskid sa tradicionalnim buržoaskim romanom. Bio je manje zainteresovan za psihološku analizu nego za filozofska pitanja.
Kami je razvio ideju apsurdizma, koja je bila tema za veći deo njegovih ranih dela. Apsurd je jaz između čovekove želje za srećom i sveta koji može racionalno da razume, i stvarnog sveta, koji je zbunjen i iracionalan. Druga faza Kamijeve misli proistekla je iz prve: čovek ne sme jednostavno da prihvati apsurdni univerzum, već da se „pobuni“ protiv njega. Ova pobuna nije politička, već u ime tradicionalnih vrednosti.
Potekao iz siromašne porodice, rano ostao bez oca
Alber Kami je rođen 7. novembra 1913. godine u francusko-alžirskoj porodici u Alžiru, na farmi „Sen Pol“ blizu Mondovija. Njegov otac Lisjen Kami bio je čuvar podruma u vinariji. Služio je u lakoj pešadiji tokom Prvog svetskog rata, smrtno je ranjen u bici na Marni 1914. godine i umro je u bolnici. Njegova majka Kutrin Sante, Špankinja koja je bila delimično gluva i nepismena, preselila se sa Alberom i njegovim starijim bratom Lisjenom u okrug Belkur u Alžiru, gde su živeli u siromaštvu pod vlašću svoje svojeglave bake.
Da bi izdržavao porodicu, Kutrin je prvo radila u fabrici, a zatim kao čistačica. Godine 1918, Alber je počeo da pohađa osnovnu školu, koju je završio sa počastima 1923. Njegovi vršnjaci su obično napuštali školu i odlazili da rade kako bi izdržavali svoje porodice, ali njegov učitelj u osnovnoj školi, Luj Žermen, ubedio je rođake u potrebu da Alber nastavi školovanje, pripremio darovitog dečaka za upis u licej i obezbedio mu stipendiju. Kami je kasnije sa zahvalnošću posvetio svoj govor povodom dodele Nobelove nagrade svom učitelju.
U liceju je Albert stekao duboko razumevanje francuske kulture i mnogo je čitao. Počeo je ozbiljno da igra fudbal, igrajući za omladinski tim kluba Rasing Univerzitet d'Alžer. Kasnije je tvrdio da su sport i timski rad uticali na formiranje njegovog stava prema moralu i dužnosti.
Godine 1930, Kamiju je dijagnostikovana tuberkuloza, bio je primoran da prekine školovanje i trajno prestane da se bavi sportom (iako je zadržao doživotnu ljubav prema fudbalu), i proveo je nekoliko meseci u sanatorijumu. Uprkos oporavku, dugi niz godina je patio od posledica bolesti. Kasnije mu je zbog zdravstvenih razloga uskraćen postdiplomski studij, a iz istog razloga nije regrutovan u vojsku. Od 1932. do 1937. godine, Alber Kami je studirao filozofiju na Univerzitetu u Alžiru. Dok je bio na univerzitetu, mnogo je čitao, počeo je da vodi dnevnike i pisao eseje.
Imao 2 braka
Kami se 16. juna 1934. godine oženio Simon Ej, koja je prethodno bila verena za piščevog prijatelja Maksa-Pola Fušea. Međutim, srećan lični život mladenaca bio je kratkog veka — par se rastao do jula 1936. godine, a razvod je okončan u septembru 1940. godine. Ispostavilo se da je zavisnica od morfijuma.
Kami je 3. decembra 1940. po drugi put stao na ludi kamen sa Fransin Fore, pijanistkinjom i nastavnicom matematike koju je upoznao 1937. godine. Iako je Alber voleo svoju ženu, nije verovao u instituciju braka. Ipak, par je imao bliznakinje - ćerku Katrin i sina Žana - rođene 5. septembra 1945. godine.
Zbog ljubavnice Marije nastala najlepša ljubavna pisma
Slavni francuski pisac Alber Kami i španska glumica Marija Kazarez upoznali su se 6. juna 1944. godine. Bio je dan iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji, a mlada glumica je upravo dobila ulogu u jednom od Kamijevih komada. Ona je imala 21 godinu. Njemu je već bilo 30, bio je u braku sa Fransin.
Par je skoro istog trenutka otpočeo ljubavnu aferu. Kamijeva supruga Fransin For i deca bili su u Alžiru. Nakon što su se vratili, u septembru 1944. glumica je rešila da raskine vezu, ali je svejedno nastavila prepisku sa piscem.
- Gde god da se okrenem, vidim mrak… Bez tebe nemam snagu. Imam želju da umrem, pisao je Kami lepoj Mariji.
Ovo dopisivanje potrajalo je narednih pet godina iznedrivši neka od najlepših ljubavnih pisama u istoriji. Ukupno ih je bilo 865.
- Sada znam mnogo više o tebi i meni nego što sam to znao pre. Zbog toga znam da izgubiti te isto je što i na neki način umreti. Ne želim da umrem i zato treba da si srećna i da te ništa ne umanjuje. Ma koliko da je težak, strašan put koji nas iščekuje, moraćemo njime krenuti, poslao je Kami glumici.
Sa druge strane, Fransin je jako patila zbog muževljevog neverstva. Počela je da se leči od depresije, a zbog toga je završila i u bolnici gde su tretmani podrazumevali i elektrošokove. U jednom trenutku, bacila se kroz prozor bolnice, da li da pobegne ili da se ubije, nije poznato. Nakon ovoga, Alber se više posvetio supruzi iako vezu sa Marijom nikada nije prekinuo.
U poslednjem pismu ljubavnici, napisanom u novembru 1959. Kami navodi da jedva čeka da se vrati u Pariz nakon puta.
Smrt pod čudnim oklonostima
Popodne 4. januara 1960. godine, automobil u kojem su se Alber Kami i porodica njegovog prijatelja Mišela Galimara, nećaka izdavača Gastona Galimara, vraćali iz Provanse u Pariz, sleteo je sa puta i udario u platan u blizini grada Vilblevena, 100 kilometara od Pariza. Kami je preminuo na licu mesta. Galimar, koji je vozio, preminuo je u bolnici dva dana kasnije; njegova supruga i ćerka su preživele.
Među ličnim stvarima pisca bili su rukopis nedovršene novele „Prvi čovek“ i neiskorišćena karta za voz. Alber Kami je sahranjen na groblju u Lurmarinu u regionu Liberon na jugu Francuske.
Godine 2011, italijanske novine Korijere dela Sera objavile su teoriju da su saobraćajnu nesreću inscenirale sovjetske obaveštajne službe kao osvetu piscu zbog osude sovjetske invazije na Mađarsku i podrške Borisu Pasternaku . Novine su među onima koji su obavešteni o planiranom atentatu imenovale sovjetskog ministra spoljnih poslova Šepilova. Mišel Onfre, koji se spremao da objavi Kamijevu biografiju, odbacio je ovu teoriju kao insinuaciju u Izvestijama.
U novembru 2009. godine, francuski predsednik Nikola Sarkozi predložio je prenos pepela pisca u Panteon, ali nije dobio saglasnost rođaka Albera Kamija.
Dva njegova dela su objavljena posthumno: „Srećna smrt“, napisana krajem 1930-ih i objavljena 1971. godine, i „Prvi čovek“ (1994).
Čuveni citati Alberta Kamija:
„Svaka generacija ima tendenciju da se oseća pozvanom da preoblikuje svet.“
„Ne želim da budem genije. Imam dovoljno problema pokušavajući da budem samo ljudsko biće.“
"Saznanje da ćemo umreti pretvara naše živote u šalu."
„Putovanje, kao najveća i najozbiljnija nauka, pomaže nam da ponovo otkrijemo sebe.“
%MCEPASTEBIN%
