SIMON SINJORE I IV MONTAN

NAPUSTILA SUPRUGA ZBOG NJEGA, PRAŠTALA MU PREVARE DO SMRTI: Svi muškarci Simon Sinjore joj nisu bili ni do kolena

Legendarna glumica Simon Sinjore, koja je preminula pre više od tri decenije, napravila je svetsku karijeru i osvojila Oskara iako joj dugo nije bio dozvoljen ulazak u SAD zbog levičarskih stavova, nikada nije robovala modnim trendovima i do kraja života bila je u srećnom braku s Ivom Montanom bez obzira na njegove brojne afere

Ljubav
21:40h Autor:
NAPUSTILA SUPRUGA ZBOG NJEGA, PRAŠTALA MU PREVARE DO SMRTI: Svi muškarci Simon Sinjore joj nisu bili ni do kolena
Simon Sinjore i Iv Montan, Foto: Profimedia

Bila je kraljica. Oslobodila je Francusku malograđanštine i predstavila je svetu kao slobodoumnu zemlju – napisala je pre tri decenije francuska spisateljica Margerit Diras u tekstu za list “Liberation” o smrti svoje slavne prijateljice Simon Sinjore.

Legendarna glumica zaista je bila žena koja je pomerala granice – prva je Francuskinja koja je osvojila Oskara, sa suprugom Ivom Montanom obilazila je komunističke zemlje u doba hladnog rata, drugovala je s umetničkim veličinama poput Artura Milera, Pabla Pikasa ili Luisa Bunjela. Energično se borila za okončanje svih ratova, bila zagovornik za zaštitu ljudskih prava i sloboda, i iako su joj levičarski stavovi pravili velike probleme u karijeri, nikada ih se nije odrekla. Pri tom nikada nije bila član Komunističke partije.

– Slagali smo se sa njima u mnogim stvarima. Gotovo u svemu. Ali ni Iv ni ja nikada nismo pripadali Komunističkoj partiji – napisala je u autobiografiji “Nostalgija nije što je nekad bila”, koju je napisala 1976.

iv Montan, Simon Sinjore
foto: Profimedia

Izuzetne lepote u mladosti, Simon nikada nije robovala izgledu ili modi, te je odabrala da stari dostojanstveno, što je objasnila u jednom od poslednjih intervjua.

– Kao i svi ljudi, i ja starim. To, naravno, nije privlačno, ali nikada nisam imala potrebu da prikrivam godine, bore i kilograme. Starim kao što stare sve žene na svetu i u tome ne vidim ništa loše, a pogotovo ništa sramotno. Zašto bih se onda trudila da izgledam mlado kad, jednako kao i svi oko mene, znam koliko mi je godina. Naravno, to ne znači da mi je svejedno kako izgledam, ali na mojoj skali prioriteta to svakako nije tako visoko kao što je to uvreženo među filmadžijama.

Rođena je kao Simon Anrijeta Šarlota Kaminker 25. marta 1921. u nemačkom Vizbadenu. Njen otac, Andre Kaminker, poreklom poljski Jevrejin, bio je vojni oficir koji je radio kao prevodilac u Ligi naroda, svojevrsnoj preteči Ujedinjenih nacija. Ali, kad se 1920. oženio Žoržet Sinjore, Francuskinjom i katolkinjom, navukao je na sebe bes porodice, pa Simon i njena dva mlađa brata Alen i Žan Pjer nikada nisu upoznali deku i baku s očeve strane. To je, potpuno prirodno, kod Andrea i Žoržet izazvalo još veći otpor prema veri, pa su decu odgajali kao agnostike.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

– Bila sam još devojčica kad mi je otac govorio kako nikada ne smem ljude vrednovati prema konfesiji kojoj pripadaju – napisala je u svojoj autobiografiji.

GLAVA PORODICE

Na žalost, mnogi u Nemačkoj nisu tako razmišljali. Nacizam je počeo da se nezaustavljivo širi, a to je uključivalo i progon Jevreja, pa se porodica preselila iz Vizbadena na periferiju Pariza, tačnije, u mesto Neli na Seni. Kaminkerovi su u Francuskoj našli mir, ali ne zadugo.

Pred Drugi svetski rat seme zla postepeno je počelo da zahvata i Francusku, a zbog očevog jevrejskog porekla porodica se ponovo našla na meti ljudi koji su se, u nedostatku smislenih argumenata, vodili onim šta je ko po veri. Razmere tog ludila ubrzo su dostigle toliki nivo da je Andre morao da pobegne u Veliku Britaniju, pa je u Londonu radio kao prevodilac i urednik na radiju BBC – “Free French”.

Odlaskom oca odgovornost da brine o majci i braći pala je na Simon, te se za platu od ondašnjih 1.400 franaka zaposlila kao asistentkinja glavnog urednika dnevnih novina “Les nouveaux temps”, desničara Žana Lišera, s čijom je kćerkom išla u školu. Iako se nije slagala sa uređivačkom politikom, to je bio jedini način da obezbedi prihode porodici. U isto vreme, Žoržet je sinove preobratila na protestantsku veru, ali Simon je odbila da to učini. Majci to nikada nije zamerila jer je bila svesna da su u to vreme Jevreji nestajali preko noći, a i sama je 1941. odlučila da odbaci prezime Kaminker i zadrži samo majčino devojačko – Sinjore.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

U to vreme počela je da se kreće u umetničkim i intelektualnim krugovima, najčešće u kultnom “Cafe de Flore”, na bulevaru Sen Žermen, gde je, između ostalih, upoznala Pabla Pikasa i braću Prever, ali i Kloda Žaežea, člana francuskog Pokreta otpora i pripadnika anarhističke grupe “Octobre”, koja se žestoko borila protiv ideje Trećeg Rajha, a naročito rata kao načina rešavanja bilo kakvih sukoba među državama. U takvom okruženju mlada Simon je procvetala, a ljudi s kojima je delila uverenja ohrabrivali su je da ostvari želju koju je, zbog egzistencijalnih razloga, duboko potiskivala u sebi – da postane glumica.

Odluka da promeni profesiju bila je vrlo hrabra, posebno jer joj je posao u “Les nouveaux temps” ipak davao neku sigurnost.

– “Idem na film. I još ću vam reći gospodine: sve će vas streljati”. Nasmejao se, poželeo mi sreću, poljubio i rekao: “Zatreba li ti nešto, znaš gde ćeš me naći”. Bio je mlitav, slab, pokvaren, lep i velikodušan, a tada bih čak, sa tek stečenom strogošću, rekla i da je podlac. Danas to više ne mogu reći jer znam da je umro s cigaretom na usnama, kličući pred vodom za streljanje: “Živela Francuska” – opisala je u svojoj biografiji odlazak iz novina i oproštaj od Lišera.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

Novom poslu nije se mogla nadati jer su joj dokumenti još glasili na očevo prezime, pa je neko vreme davala časove iz latinskog, nemačkog i engleskog. Uz velike napore, pošto je neko od komšija prokazao porodicu kao Jevreje, Simon je nekako uspela da braću i majku preseli u Valre, gde su ostali do kraja okupacije, i gde je Žoržet radila kao nastojnica u bolničkoj perionici.

Da postane glumica nagovarao ju je i Danijel Želen, student pariskog konzervatorijuma, s kojim je imala burnu, ali kratku vezu. Želen je kasnije u autobiografiji opisao Simon kao najimpresivniju ženu koju je ikada upoznao.

– Bila je britkog jezika, neverovatne inteligencije, duhovita, puna života i imala je osobinu zbog koje niste mogli da se ne zaljubite u nju. Naša veza bi sigurno potrajala duže da sam ja u to vreme bio zreliji. Nisam joj bio ni do kolena.

Posle Danijela, Simon je započela romansu sa dvadeset godina starijim intelektualcem i članom grupe “Octobre” Marselom Dijamelom. Ali, on je bio u braku i nije pokazivao nameru da se razvede. Štaviše, supruzi Žermen je priznao vezu sa Simon, što je ona vrlo tolerantno podnela i stpljivo čekala da se njen muž “ohladi”.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

DUG PUT DO BRVOG BRAKA

Ipak, brže se “ohladila” Simon, i to zbog četrnaest godina starijeg glumca i reditelja Iva Alegrea, takođe člana “Octobera”. Veza s njim bila je duboka i burna, ali i profesionalno podsticajna. Naime, Alegre je pomogao Simon da dođe do nekoliko manjih uloga, što je 1943, kad su počeli da žive zajedno, bilo veoma teško. Naime, zbog jevrejskog porekla Simon nije mogla da dobije glumačku radnu kartu, koju je tada izdavalo udruženje “Comitè d’organization de l’industrie cinematographique” (COIC) pod kontrolom Nemaca, što je Alegre nekako uspeo da zaobiđe.

Iako su prve uloge Simon Sinjore bile sporedne i trajale po nekoliko minuta, raskoš njenog talenta i rasnu lepotu brzo su uočili filmski reditelji i do kraja rata postala je ime o kojem se govorilo s poštovanjem. Posle oslobođenja Francuske karijera joj je krenula još brže uzlaznom putanjom, posebno posle uloge prostitutke u filmu “Dede iz Antverpena” (1948). U međuvremenu joj je bilo uzbudljivo i na privatnom planu – Alegre je formalno i dalje bio u braku iako godinama nije živeo sa suprugom, što je Simon znala i nije joj predstavljalo problem. Ali, problem se javio kad je glumica 1945. ostala u drugom stanju – Iv je bio otac, ali francuski zakon nije dozvoljavao da oženjeni muškarac prizna vanbračno očinstvo. Na žalost, dečak kojeg je rodila preminuo je devet dana po rođenju zbog nebrige medicinskog osoblja. Gubitak joj je teško pao, ali Simon je bila mlada i zdrava i drugu trudnoću je lako iznela.

Kćerku Katrin rodila je 16. aprila 1946, ali pitanje očinstva i dalje je bilo problem. U izvodu iz matične knjige rođenih u rubrici “otac” upisano je “nepoznat”. Alegrovi roditelji, inače pripadnici pariske buržoazije, držali su se po strani, dok je Simon bila izvrgnuta ruglu malograđana koji su tvrdili da joj uloge prostitutki na filmu najbolje leže jer tada najmanje glumi. Uprkos tome, nijednom nije izgubila veru u sebe, niti je takav prezir uticao na njen odnos prema detetu i partneru.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

Najzad, posle dugotrajnog brakorazvodnog postupka, 1949. Iv je konačno stekao uslove za sklapanje novog braka i par se posle šest godina zajedničkog života napokon venčao. Ironično, glumica je u braku s čovekom s kojim je živela tolike godine ostala tek nekoliko meseci, a glavni krivac bio je jedan drugi Iv.

Naime, u avgustu 1949. Simon je letovala u Sen Pol de Vansu, mestašcetu na Azurnoj obali, gde je sasvim slučajno upoznala pevača i glumca Iva Montana. On je bio dete Đovanija Livija, siromašnog čistača jevrejskog porekla iz mesta Monsumano Terme u Italiji, odakle je pobegao od fašizma. Došavši u Francusku, promenio je svoje ime Ivo Livi u Iv Montan i neko vreme radio na dokovima Marseja, sve dok ga, tokom jedne posete Parizu 1944, nije otkrila ikona francuske šansone Edit Pjaf. Ona mu je neko vreme bila muza, potom mentor, sve dok nisu postali ljubavnici. Ali veza nije dugo potrajala, posebno jer je mladi Montan postajao sve popularniji kod žena.

ČOVEK NJENOG ŽIVOTA

Strast između njega i Simon bila je toliko jaka da je glumica odlučila da napusti supruga.

– Najbolniji trenutak mog života bio je dan kad sam izgubila sina, a odmah posle toga, jednakim intenzitetom, patila sam što sam morala napustiti Alegrea. On mi je neizmerno mnogo značio, ali znala sam da neću moći da mu pogledam u oči bez stida ako ostanemo zajedno. Zaljubila sam se i nisam mogla protiv sebe.

Krajem 1949. Simon se razvela od Alegrea, i jedva nedelju dana kasnije, 22. decembra, udala za Montana. Par se ubrzo posle venčanja uselio u stan na Plas Dofin 15, u kojem su ostali sve do njene smrti 1985.

Osim strasti prema umetnosti, Montan i Sinjore imali su još puno toga zajedničkog: oboje su bili levičari i vatrene pristalice zabrane nuklearnog oružja, pa su među prvima 1950. bili potpisnici peticije kojom je od velikih sila traženo da prestanu sa gomilanjem naoružanja, takozvanog “Stokholmskog apela”. Takođe su se protivili ratu u Alžiru, intervenciji SAD u Koreji i useljeničkoj politici Francuske. Sve to nije moglo da prođe bez posledica. Naime, kad je 1952. američki filmski mag Hauard Hjuz video film “Zlatokosa“, za koji je dobila prvu od tri nagrade BAFTA, ponudio joj je da snimi film u njegovoj produkciji, ostavljajući joj slobodu da postavi uslove kakve želi. Ali, administracija SAD joj zbog levičarskog opredeljenja nije dala vizu za ulazak u zemlju.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

Zato su joj vrata komunističkih zemalja bila širom otvorena, te je tako u Istočnoj Nemačkoj snimila sa Montanom filmsku verziju komada Artura Milera “Veštice iz Salema”, za koju je scenario napisao Žan-Pol Sartr. Takođe, Iv je pozvan da krene na veliku turneju po Istočnom bloku, a par je trpeo velike pritiske da to ne učini, a kolebali su se i zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj. Ipak, odvažili su se da krenu na put, i to najviše kao znak prkosa na brojne ucene javnosti i političara.

Posle povratka u zemlju Simon je dobila poziv da u Velikoj Britaniji snimi film “Put u visoko društvo”. Ostvarenje Džeka Klejtona postiglo je ogroman uspeh na Ostrvu, ali malo ko se nadao da će postati ogroman hit i s druge strane Atlantika. Razlog za sreću pomutila je porodična tragedija – 1958. njen brat Žan Pjer, snimajući dokumentarac o ribarima na Atlantiku, doživeo je nesreću i utopio se, a Simon je to teško podnela.

Godinu dana kasnije, kad je posle smrti zloglasnog senatora Makartnija u Sjedinjenim Američkim Državama najzad prestala hajka na levičare, Iv Montan je dobio ponudu da nastupa na Brodveju. Ovoga puta Sinjore je krenula na put s njim kao međunarodna zvezda, a ne kao “grupi”, kako je sebe opisivala tokom boravka u Sovjetskom Savezu. Par je prvobitno dobio vize do decembra 1959, ali Montanov šou je postao ogroman hit, a pored toga je dobio ulogu u filmu “Hajde da se volimo” uz Merilin Monro, pa je boravak u SAD produžen – taman toliko da početkom 1960. Simon postane prva francuska glumica koja je osvojila Oskara, i to zahvaljujući ulozi u “Putu u visoko društvo”, pobeđujući konkurenciju koju su činile Doris Dej (“Šaputanja na jastuku”), Odri Hepbern (“Priča o opatici”) i Ketrin Hepbern i Elizabet Tejlor (“Iznenada prošlog leta”).

Tokom drugog boravka u Holivudu, dok je Iv snimao film s Merilin, Simon se družila s njenim suprugom, književnikom Arturom Milerom, kojeg je želela da upozna još dok je radila na “Vešticama iz Salema”.

– Iz bungalova broj 21 čula sam zvuk Milerove mašine za kucanje. Merilin je bila u studiju od pola šest ujutru, Montan od pola osam. Oko pola dvanaest vrata mog komšije bi se otvarala i onda bi on pokucao na moja. Bio je to obred. “Skuvao sam nam kafu”, govorio je Artur. Slušao je moj program za taj dan. Razgovarali smo, ispijali kafu. Onda sam ja odlazila u susret novim otkrićima, obećavajući da ću mu sve ispričati krajem dana. Artur se vraćao svojoj mašini za kucanje – opisala je u svojoj autobiografiji svakodnevni odnos s velikim piscem.

I sa Merilin je imala lep odnos. Viđala bi je svake večeri posle snimanja dok je ona sedela sa Arturom. Bilo je to, kako je zapisala: “vreme mog dnevnog izveštaja, vreme za čašicu dobrog viskija, vreme kad je Artur najradije pripovedao zanimljive priče iz davne ili bliske prošlosti zemlje koja je bila njegova i koju sam tako malo poznavala”. Merilin bi im se pridružila posle tuširanja, nenašminkana, bez veštačkih trepavica, bosonoga, a Sinjore ju je upoređivala s najlepšim seljankama prodavačicama na trgu “Ile-de-France”, smeštenom na De la Site, jednom od dva ostrva na Seni u Parizu o kojima se pevalo vekovima.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

Prijateljstvo nisu mogli da naruše ni senzacionalistički napisi američkih tabloida da Montan ima aferu sa Monro, iza kojih je stajala Heda Huper, neuspela glumica koja je postala kolumnista i svojim tekstovima vršila teror nad stanovnicima Holivuda.

– Ne čudim se što joj se Iv svideo. I ja sam zaljubljena u njega, pa je razumem. Žena ima dobar ukus – odgovorila je Simon na pisanja u medijima.

Iako je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka mogla da bira uloge i reditelje (tako je 1966. ponovo bila nominovana za Oskara, za ulogu kontese u “Brodu ludaka” Stenlija Kremera), Simon je ostala verna kinematografiji Starog kontinenta. Jedan od najvećih uspeha postigla je 1977, osvojivši Cezara za ulogu ostarele madam koja brine o deci prostitutki u “Madam Roza”.

Simon Sinjore
foto: Profimedia

Ipak, od 1975. zdravlje je počelo da joj se urušava. Povukla se u osamu svog stana na obali Sene i napisala već pomenutu autobiografiju 1976, a potom 1985. i roman “Adieu Volodia” o progonu Jevreja u Francuskoj za vreme Drugog svetskog rata, koji je dobio sjajne kritike. Pisanje joj je donosilo veliku radost, uprkos tome što je imala ozbiljnih teškoća s vidom zbog propadanja mrežnjače, pa je roman završila razabirući tek senke. Napor je tim bio veći što je već ozbiljno bila bolesna od raka pankreasa.

Preminula je 30. septembra 1985. u svom domu, a do poslednjenjeg trenutka pored nje su bili kćerka Katrin, unuka Benžamena i Iv Montan. Dan kasnije je levičarski list “Liberation” osvanuo s najprimerenijom naslovnicom – preko cele strane je bila njena fotografija, a u dnu je pisalo samo “Simon”.

Sahranjena je na čuvenom pariskom groblju Per Lašez, a šest godina kasnije pored nje je sahranjen i Iv Montan.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs