Kada bi se dete rodilo prerano, mnogi su jednostavno smatrali da je ono preslabo i da ne treba pustiti da preživi, a čak i oni koji su želeli da pomognu, nisu znali kako. Očajni roditelji pomoć su dobili na mestu na kojem su se najmanje nadali - u cirkusu.
Kad je Marion Conlin 1920. u bruklinskoj bolnici znatno prerano rodila blizance, jedna beba je već bila mrtva. "Ne žurite sa sahranom, jer ćete uskoro morati da sahranite i drugu. Neće ona preživeti dan", bez imalo obzira rekao joj je doktor.
Ali otac nije želeo da izgubi i drugu ćerku. Setio se kako su na medenom mesecu u Atlantik Sitiju u zabavnom parku videli šator s „cirkuskim atrakcijama“ i da je sličan šou postavljen i na Koni Ajlandu. Uzeo je svoje nedonošče, teško jedva kilogram i po, naručio taksi i pojurio prema zabavnom parku.
Šarlatan davao najbolju nadu za preživljavanje
Početkom 20 veka turisti na američkom Koni Ajlandu mogli su da vide niz atrakcija – jedne pored drugih bile su tehnološke novotarije i degutantne rasističke predstave, od originalnog Luna Parka (čije je ime postalo sinonim za zabavne parkove), do čitavog filipinskog „sela divljaka“ ili pak „grada patuljaka“.
Tamo je bila i predstava samozvanog doktora Martina Koneja, koji je u svoj šator skupljao nedonoščad i naplaćivao ulaznice ljudima da gledaju sićušne bebe. Koliko god to jezivo zvučalo, upravo je ovaj zabavljač bez ikakvog formalnog medicinskog obrazovanja bio najbolja nada za svu prerano rođenu decu iz Njujorka i okolice od 1903. sve do 1940.
Davn Rafel, autor „Neobičan slučaj dr Koneja", knjige o spasonosnom laiku koji je uspevao ono što doktori nisu, procenjuje da su njegovi inkubatori spasili između 6500 i 7000 beba, prenosi NY post.
Briga i nega bolja nego u bolnicama
Standardi su bili bolji nego u mnogim bolnicama u ono vreme. Osim besprekorne higijene kako osoblja tako i prostora na kojoj je Konej insistirao, nije štedeo novac kada je u pitanju bila briga za bebe. Osim sestara i pomoćnog osoblja, upošljavao je i dojilje. Dobijale su izdašnu platu, stan i hranu, ali morale su se držati strogog režima. Ako bi dojilju uhvatio da puši, jede nezdravu hranu ili popije alkohol smesta bi dobijale otkaz.
I sami inkubatori bili su najmoderniji za ono vreme. Visoki oko metar i po, bili su grejani toplom vodom koja je cevima dolazila iz bojlera, a posebne cevi su dovodile vazduh u inkubatore, nakon što je prošao kroz niz filtera.
Od roditelja nije uzimao ni centa
Šou koji je pritom vodio bilo je tek sredstvo da pokrije sve te troškove. Briga oko novorođenčeta je 1903. koštala oko 15 dolara na dan (oko 405 današnjih dolara) i to ako su imale sreće da se rode u nekoj od bolnica u Evropi koje su imale inkubatore i edukovano osoblje. Konej roditeljima nije naplaćivao ništa. Možda još šokantnije za ono vreme, primao bi bebe bez obzira na stalež ili rasu roditelja.
Da je predstava opravdavala viši cilj bile su svesne i medicinske sestre koje su radile s Konejem. Dok su hranile ili kupale bebe pred publikom, često bi znale skinuti prsten i staviti ga bebi kao narukvicu.
Sve teže ignorisali "lakrdijaša"
Koliko god se tadašnja američka medicinska elita gnušala ovog lakrdijaša, njegovi rezultati su govorili sami za sebe i sve teže su ga ignorisali. Iako nije vodio detaljnu statistiku, tvrdio je kako 85 posto beba koje dođu preživi te kako većina onih koja ne uspeju, premine u roku od 48 sati. O njegovim uspesima sve su glasnije progovarali i roditelji čije su bebe doktori jednostavno otpisali, ali spasao ih je "šarlatan sa Koni Ajlanda" i za mesec dana im vratio snažnu i živahnu bebu.
A uskoro su o njemu počeli govoriti i njegovi nekadašnji pacijenti.
Lusil Horn, beba s početka priče, u intervju se prisetila trenutka kada se nakon više godina vratila na Koni Ajland kako bi upoznala čoveka koji ju je spasao.
Roditelji su mu bebe davali dobrovoljno, a on od njih nije uzimao ni novčića. Prvi je pokazao inkubator, kao jedino rešenje za nedonošče