Anjeli, nije samo prezime, već simbol Italije druge polovine XX veka. Nekoliko generacija gradilo je imperiju boreći se sa političkim krizama i ličnim dramama. Njjihova priča,  bi po svojoj tenziji i neočekivanim obrtima lako mogla da stane rame uz rame sa čuvenom hit serijom "Naslednici".

Prezime Anjeli je u Italiji bilo poznato još u doba kasnog srednjeg veka. Predstavnici ove plemićke porodice živeli su tiho, ali prilično imućno u malom mestu Vilar Peroza u blizini Torina.

Nisu se proslavili nikakvim velikim otkrićima niti genijalnim umetničkim delima, ali su se uvek isticali svojom radnom etikom i preduzetničkim duhom, što im je pomagalo da sačuvaju i uvećaju porodično bogatstvo. Pored toga, stanovnici Vilar Peroze su u njih imali veliko poverenje, pa je jedan od članova porodice, Edoardo Anjeli, postao i gradonačelnik ovog mesta.

Edoardo Agnelli
Foto: Wikipedia - Javno vlasništvo

Njegov sin, Đovani Anjeli, koji je rođen 1866. godine krenuo je očevim stopama. Nakon što je završio koledž San Đuzepe u Torinu i odslužio vojni rok u konjici, vratio se u svoj rodni grad kako bi se posvetio politici. U dobi od samo 29 godina Đovani je dostigao sam vrhunac svoje birokratske karijere preuzevši poziciju gradonačelnika. Jednostavno rečeno, delovalo je da je ostvario baš sve u životu.

Ipak, njegove ambicije mu prosto nisu dale mira da se opusti i uživa u plodovima dotadašnjeg uspeha. Uspešno je registrovano akcionarsko društvo Società Anonima Fabbrica Italiana Automobili Torino, čije je ime veoma brzo skraćeno u danas svetski poznatu skraćenicu Fijat.

Povrh svega, Đovani Anjeli, koji je u ovu priču ušao sa svega 400 dolara svog novca, uspeo je da ubedi investitore da upravo njega postave u fotelju generalnog direktora. I taj potez je zauvek promenio istoriju. On je postavio temelje na kojima je Fiat izrastao u najvećeg proizvođača automobila u Italiji i apsolutni simbol inovacija, dok je porodica Anjeli postala jedna od najuticajnijih industrijskih dinastija na evropskom tlu.

Imperija Đovanija Anjelija  

Đovani Anjeli nije bio samo puki menadžer kompanije, on je nju zaista živeo i disao punim plućima. Između ostalog, lično je intervjuisao inženjere koji su aplicirali za posao, aktivno je učestvovao u pravljenju nacrta, pa čak i na lansiranju samog prvog motora.

Usledio je prvo Italijansko-turski sukob, a odmah nakon toga i Prvi svetski rat.

Nije potrebno posebno objašnjavati da je za kompaniju koja se bavila industrijom rat predstavljao pravi finansijski prozor u svet. Fijat je počeo masovno da proizvodi oružje za vojsku, a svi ti unosni državni ugovori osiguravali su Anjeliju veze u samom političkom vrhu do kojih je neverovatno brzo stizao.

Daleke 1914. godine Đovani se upoznao sa Benitom Musolinijem, koji u to vreme još uvek nije bio surovi fašistički diktator koga poznajemo iz udžbenika, već samo neverovatno harizmatični politički aktivista koji je krstario zemljom držeći govore.

Njegova neviđena energija i prilično radikalni stavovi lako su naišli na odobravanje kod Anjelija. Nakon nekog vremena, direktor Fiata je čak i ponudio da iz svog džepa isfinansira Musolinijevu političku kampanju, čime je zapravo udario prave temelje njihovog dugotrajnog i veoma bliskog prijateljstva.

Posao je cvetao na sve strane: ovaj uticajni industrijalac kupio je ogroman udeo u čuvenim novinama "La Stampa", osnovao je svoju privatnu banku koja je omogućavala klijentima da uzimaju Fijatove automobile na kredit, a 1923. godine postao je i vlasnik čuvenog fudbalskog kluba "Juventus". Rukovođenje tim slavnim timom prepustio je svom sinu Edoardu Anjeliju, koji je tada imao svega 31 godinu.

Kada već pominjemo Edoarda, njegov otac je još tada gledao na njega kao na apsolutno najverovatnijeg naslednika cele ove ogromne poslovne imperije. Edoardo i njegova supruga, prebogata plemkinja Virdžinija Burbon del Vilmonte, živeli su na čuvenom porodičnom imanju Anjelijevih, gde su, verovali ili ne, držali pitomog leoparda kao kućnog ljubimca.

Young_Gianni_Agnelli_with_his_mother_Virginia_and_his_brothers.jpg
Foto: Wikipedia - Javno vlasništvo

Ovaj par je imao sedmoro dece, a daleko najneposlušniji i najdrskiji od svih bio je njihov prvi sin - Đovani "Đani" Anjeli mlađi. Redovno je svoju strogu englesku dadilju dovodio na ivicu nervnog sloma, ali ga je deda, po kojem je i dobio ime, obožavao do neba: provodio je sate čuvajući ga, smejao se njegovim nestašlucima do suza i stalno mu pravio razna iznenađenja.

Tako mu je jednom prilikom ugovorio privatan susret sa igračima "Juventusa" samo zato što je mali Đani odjednom počeo da prati fudbal. Niko iz tima nije smeo ni da pomisli da ode kući dok dečak nije dobio odgovor na svako svoje pitanje. Ponekad se zaista činilo da starac svog unuka voli više nego rođenog sina.

Ipak, ogromna tragedija koja se dogodila 1935. godine, kada je Edoardo iznenada poginuo, srušila se na celu porodicu poput najtežeg udarca. Hidroavion kojim je leteo naslednik dinastije srušio se, a nesrećnom čoveku je elisa bukvalno odsekla glavu. Bila je to zaista stravična smrt.

Kada je Đani sahranjivao oca, jedva da je napunio 14 godina. Bez obzira na to, već mu je tada bilo savršeno jasno da će morati preko noći da odraste. Jer će upravo on jednog dana morati da preuzme volan Fiata direktno iz dedinih ruku.

Metak zbog devojke i ugovor sa Amerikancima

Kada je buknuo Drugi svetski rat, Đani se bez oklevanja prijavio u vojsku, uprkos svim dedinim očajničkim pokušajima da ga nekako skloni u pozadinu. Ovaj 22-godišnji naslednik industrijske imperije otišao je pravo u konjicu koja se borila na Istočnom frontu i tamo je dva puta ranjen.

Posle su ga prekomandovali u Severnu Afriku, gde je ponovo povređen, mada, ako je verovati glasinama, to više nije bilo na bojnom polju. Navodno se posvađao s nekim nemačkim oficirom oko neke devojke u kafani, i usred te svađe opalio je metak. Metak je okrznuo Đanijevu ruku, ali povreda uopšte nije bila strašna.

Kada je Italija 1943. godine potpuno promenila stranu i napustila sile Osovine, Đani je automatski prešao kod saveznika, a pošto je tečno govorio engleski, postao je veoma važna veza sa američkom vojskom koja je nadirala.

"Svet se okrenuo naglavačke - pa smo i mi promenili stranu", tako je kasnije objasnila ovu porodičnu odluku Đanijeva rođena sestra, koja se takođe usred rata pridružila antifašističkoj koaliciji i vozila Hitnu pomoć.

Iako su Fijatove fabrike do poslednjeg dana rata besprekorno opremale vojsku i čak povećavale proizvodnju, nakon Musolinijevog pada ugled vlasnika bio je potpuno i nepopravljivo uništen. Đovani Anjeli morao je hitno da podnese ostavku, ovog puta - zauvek.

Posle nekoliko meseci provedenih u potpunoj izolaciji na porodičnom imanju u Vilar Perozi, preminuo je u decembru 1945. u 79. godini. Na sahranu čoveka kog je nekad poštovala i znala cela Italija došla je samo najuža porodica.

Baš u tom prelomnom trenutku mladi Đani po prvi put stupa u prvi plan. On je uspeo da ubedi Amerikance, koji su silno želeli da nacionalizuju Fijat, da fabrike ipak ostanu u rukama osnivačeve porodice.

Ipak, 25-godišnji Đani nije još uvek imao petlje da potpuno sam preuzme vođenje kompanije. Dok je stari porodični prijatelj Vitorio Valeta privremeno držao kormilo Fijata, mladi naslednik se prepustio potpunoj slobodi. Ili je možda tačnije reći da je pokušavao da dođe sebi posle svih onih ratnih strahota i nađe neki svoj put.

"Imao je tu neku svoju ekipu prijatelja koji su svi prošli kroz rat", pričao je jedan od Anjelijevih starih drugara u HBO-ovom dokumentarcu. "Bili su strašno očajni. Imali su osećaj da im je jedino preostalo u životu da se zabavljaju: devojke, alkohol, besna kola... i tako to."

Još pre izbijanja rata, Đani je upisao Pravni fakultet Univerziteta u Torinu i zauvek dobio nadimak l’Avvocato - "Advokat". Ruku na srce, taj nadimak od samog početka nije zvučao kao neko suvo profesionalno zvanje, već pre kao neka titula ambasadora: on je bio advokat novih ideja, princ za specijalne zadatke svoje zemlje i naroda, diplomata i grube i meke moći. I baš tako ga je istorija i upamtila - kao čoveka koji je u isto vreme bio oličenje prestiža, stila, moći i potpunog prava na uživanje.

Žene su se zaljubile u njegovu energiju, a muškarci u njegov stil

O njemu kruži milion priča. "I svaka od njih je tačna", uz šeretski osmeh priznaje njegov stari drugar i biznismen Žan Pigozi. Slušali smo o skakanju u Jadransko more skroz golišavi direktno iz helikoptera, o besomučnim auto trkama po pariskim i milanskim ulicama, o beskrajnim ludim žurkama na francuskoj rivijeri pedesetih godina. Đani Anjeli je i te kako znao kako da uživa i izvuče maksimum iz života.

Njegov stil bio je sušta suprotnost onom italijanskom dolce far niente. Naprotiv, on nije stajao ni sekunde, živeći svaki trenutak kao da mu je poslednji. Ručak u Milanu, večera u Parizu, desert u Monaku - a spavanje u bilo kom delu sveta gde mu se u tom trenutku ćefne.

Kroz celu svoju mladost, Đani je bio okoreli plejboj. Iako je bio u naizgled sasvim srećnom braku sa prelepom aristokratkinjom Dona Marelom Karaćolo di Kastaneto, jednom od onih legendarnih "labudica" Trumana Kapota, on, blago rečeno, nije bio uzoran muž.

Pred njegovim šarmom navodno nisu mogle da se odupru Hedi Lamar, Anita Ekberg, Silvija Monti, pa čak ni sama Džeki Kenedi. A onaj buran flert sa Pamelom Čerčil Hariman, bivšom ženom Vinstona Čerčila, ne samo da ga je ubacio u sam centar londonskog krem društva, već mu je otvorio vrata za sklapanje veoma unosnog posla sa britanskom vladom. Sama Pamela se, doduše, na kraju nije dugo zadržala u njegovom životu.

"Samo se klinke od dvadeset godina i kelnerice stvarno zaljubljuju", ležerno bi odgovorio Đani kad bi ga neko pitao za ljubavni život.

Naravno da je mladi Anjeli bio zgodan i neverovatno šarmantan, ali ono što je ljude stvarno obaralo s nogu bili su njegovi maniri.

"Sa svima je razgovarao podjednako ljubazno: i sa čovekom na pijaci i sa direktorom kompanije, i sa političarem i sa nekom lepom devojkom", prisetio se Pigozi.

Ta njegova staromodna kurtoazija, savršen rečnik i blaga doza ironije bili su prosto neodoljivi. Ljudi su besomučno kopirali njegove pokrete, stil oblačenja, boju glas i uvek su ostajali samo bedne kopije.

Ponekad bi to kopiranje poprimilo baš urnebesne razmere. Kruži tako priča da je neki bogataš kod krojača naručivao u dlaku ista odela kao Anjeli i posle glumio iznenađenje kako imaju "identičan ukus". Kad je to čuo, Đani je iz inata dao da mu sašiju najružnije roze odelo koje se moglo zamisliti. Nije imao nameru da ga ikad obuče, naravno. Ali je ubrzo sreo svog "dvojnika" utegnutog u to isto roze ruglo uzviknuo: "Aha, evo ga, pao je na foru!"

Automobili su bili posebna priča u Anjelijevom životu. Vozio je kao da beži s mesta zločina.

Juventus_FC_-_1972_-_Gianni_Agnelli,_Cuccureddu,_Marchetti,_Zoff,_Altafini_and_Anastasi.jpg
Foto: Wikipedia - Javno vlasništvo

"Od svih načina da se otegne papci, auto nesreća još i nije tako loša", šalio se u jednom intervjuu. "Ima mnogo dosadnijih i gadnijih načina." Crveno svetlo? Ograničenje brzine? Jednosmerna ulica? Ma dajte, molim vas!" I dugo mu je nekim čudom uspevalo da izbegne tragediju.

Ipak, sudbina ga je sačekala kod Monte Karla u gomili zgužvanog lima i oblaku dima. Posle jedne "lude" noći, dobrano začinjene zabranjenim supstancama i teškom svađom sa ljubavnicom, uskočio je u Ferari i projurio kroz mrak brzinom od skoro 200 na sat. Epilog je bio direktan sudar sa kamionom punim mesa.

Đani je jedva izvukao živu glavu, a nogu su mu u bolnici bukvalno sastavljali deo po deo. Imao je sedam preloma! Na skijanje, koje je Đani nekada obožavao, sad je mogao slobodno da zaboravi. Ali se on nijednom nije požalio. Izgleda da mu je postalo kristalno jasno: ovo je bila opomena "odozgo" da je krajnje vreme da povuče ručnu.

Za to vreme, tamo daleko od mondenske rivijere, van svih tih usputnih afera i ludih žurki, Italija je nezadrživo tonula u crnu krizu sedamdesetih. I kucnuo je čas kada je Đani Anjeli konačno morao da se vrati kući i da u potpunosti stane na čelo porodične imperije.

Olovne sedamdesete

Sve u svemu, Vitorio Valeto je mirne duše otišao u zasluženu penziju, ostavivši Đaniju Anjeliju firmu u savršenom stanju. Ali zadržati je na površini bio je, pokazalo se, sasvim drugi par rukava.

Stigle su te nesrećne sedamdesete takozvane "olovne godine". Teška ekonomska kriza i političko ludilo izmešali su se sa strašnim talasom terorizma: aktivisti "Crvenih brigada" su kao po spisku ubijali moćne političare i biznismene u po bela dana bez trunke straha, javno i sa ciničnim prezrenjem prema ljudima na vlasti.

Anjeli, koji je sada zvanično sedeo na tronu Fijata i kog su pratili kao da je neka pop zvezda, lako je mogao da postane sledeća žrtva terorista. Mogao je mirne duše da vodi firmu preko telefona recimo iz Pariza ili Njujorka. Ali Đani tu ideju nije hteo ni da čuje.

U to vreme u Italiji se stalno vrtela rečenica: "Anjeli - to je Fijat, Fijat - to je Torino, a Torino - to je cela Italija". Svojim sugrađanima je on postao neka vrsta vojnog komandanta, a pravi komandant ne beži sa fronta kad zagusti.

Zlatne osamdesete

S druge strane, u Italiji je i dalje ključalo kao u bosanskom loncu: stalni štrajkovi, protesti na ulicama, firme koje su išle pod stečaj, jeziva ubistva i sve to se gomilalo i pritiskalo Anjelijeva leđa. U oktobru 1980. radnički sindikati su bukvalno blokirali Fijatove fabrike i nisu dali radnicima ni da uđu unutra.

A onda se desilo čudo: čak četrdeset hiljada ljudi je izašlo na ulicu u znak protesta, probili su kordone onih što su blokirali ulaze i uredno se vratili za svoje mašine. Đaniju je to bio jasan znak da se oluja, hvala bogu, najzad smirila. "Advokat" je pobedio u ovoj igri.

Njegova najveća pasija, koju nije ostavio ni u najdubljoj starosti, bili su sočni tračevi. Đani je morao da zna apsolutno sve: gde je ko bio, s kim je plesao, koga trenutno vole, koga su stavili na crnu listu...

"Oh, pa on je bio lud za ogovaranjem!" kroz smeh je prepričavao Žan Pigozi. "Znao bi da me cimne zorom i pita: ’I, šta ima novo?’ Ako ne bih imao nikakvu zanimljivu priču za njega, samo bi mi bezobrazno zalupio slušalicu. On prosto nije imao nimalo živaca, pa je uvek bilo pametno imati neku pikanteriju u rukavu."

Đani se budio čim bi svanulo, negde oko pola šest ujutru, i tad je kretao njegov telefonski maraton: vrteo bi brojeve vojvode od Boforta, Henrija Kisindžera, Žana Pigozija, Džejkoba Rotšilda, Dejvida Somerseta, Li Radzivil... I čim bi od nekog izvukao neku dobru priču, okretao bi krug ponovo i svima je prepričavao.

"Veruj mi, na svakom telefonu u svakoj mojoj kući imam dugme ’ne uznemiravaj’. I to sve zbog njega: previše bi me rano budio", priznao je svojevremeno Pigozi.

Ta njegova luda potreba za spletkarenjem, koja bi pre legla nekoj frizerki iz Milana, bila je zapravo samo delić njegovog ogromnog i neutoljivog karaktera.

Svi oni strašni finansijski problemi su najzad ostali iza njih. Krajem te dekade, preko 60 posto ukupnog prometa firme dolazilo je iz izvoza.

Pored guranja celog Fijata, Anjeli je stizao da se bavi i onim svojim voljenim Juventusom kog je od malih nogu držao u srcu. Uspeo je da dovuče asove poput Mišela Platinija, Roberta Bađa i slavnog Zinedina Zidana, a onda je zajedno sa Đampjerom Bonipertijem skrpio stravično dobru ekipu koja je digla pehar Kupa pobednika kupova i Kup šampiona 1985. Navijači su bili u transu i orilo se s tribina: "Juventus! Avvocato!"

"Nikada ne pričaj o svom bolu, zadrži ga za sebe, jer ti ionako niko ne može pomoći…"

Ipak, ništa ne traje doveka, i zlatne godine Đanija Anjelija su krajem devedesetih polako krenule da se gase. Fijat je polako gubio trku sa japanskim kolima, a zbog onih strašnih afera sa korupcijom, Đani je morao na sudu da prizna da je političarima za deset godina tutnuo u džep nekih 35 miliona dolara mita.

A još strašnije su bile porodične tragedije koje su razarale ovu familiju koju su novinari uveliko prozvali "italijanskim Kenedijevima" prosto, u njihovim je životima bilo previše i bogatstva i suza.

Prvo im je 1997. od užasno retkog raka želuca umro Đanijev bratanac, a ujedno i imenjak, koji je trebao da nasledi Fijat. Dečku su bile tek 33 godine. A samo tri godine kasnije, "Advokatov" jedinac, Edoardo, digao je ruku na sebe.

On je inače završio ugledni Prinston, pa se zarazio nekim istočnjačkim religijama i misticizmom, ali jednostavno nikad nije našao svoj mir. Sve čime bi se "Ludi Edi", kako su ga od milošte zvali kod kuće, bavio, uvek bi se nekako neslavno završilo, pa je odnos sa ocem bio stalno na ivici pucanja.

Na kraju je Đani prosto digao ruke od njega i mnogi su pričali da Edoardo to više nije mogao da istrpi. Pričalo se da je taj njegov poslednji potez bio samo strašan i jadan pokušaj da ocu dokaže da i on vredi nečemu i da i on ume da preseče i donese odluku. Makar i onakvu kakvu je na kraju doneo.

Takva dva jeziva udarca redom strahovito su slomila starog Đanija Anjelija, pa mu se i zdravlje naglo pokvarilo.

"Voleo bih da skončam ko matori vojnik, u sedlu", izustio je u jednoj prilici.

Ali on je otišao mnogo tiše. Preminuo je od raka mirno, u svojoj kući u Torinu, 24. januara 2003. godine. Priča se po Torinu da je Đani, baš pre nego što je izdahnuo, prošaputao: "Nikada ne pričaj o svom bolu, zadrži ga za sebe, jer ti ionako niko ne može pomoći."

Da li je to hteo pametno da posavetuje naslednike ili je u tom trenutku samo izbacio sav onaj bol koji je, iako ga je milionski narod obožavao, nosio u duši krijući ga od celog sveta celog svog života? E, to verovatno više nikada nećemo otkriti.

Sahrana čuvenog "Advokata" bila je poput pogreba kralja, a naježili smo se svi kad je na samom kraju onaj gajdaš odsvirao Silenzio melodiju koja se svira u čast mrtvih vojnih glavešina.

Kako je porodica posle ispričala novinarima, tog su se dana rukovali sa toliko radnika, komšija, ambasadora, glumaca i drugova da su im svima ruke do mraka postale skroz u modricama.

"Znaš kako, i pored svega, Italijani su ga prosto voleli, a on je voleo njih", objasnio je Alen Elkan.

Kad pomisli na svog starog drugara, Žan Pigozi kaže da mu odmah padne na pamet jedan doživljaj.

"Jednom u zoru mi zalupa na vrata i kaže mi s vrata: 'Imaš 3 minuta da se spremiš'. I tako mi skoknemo u jednu prodavnicu morske hrane tamo u Sen Tropeu, gde prodaju i morske rakove. I bio tu izložen u staklu jedan ogroman jastog, veličine malog deteta, a gazda priča kako taj matori jastog ima sigurno preko 100 godina. I Đani 'ladno plati tog jastoga, onako skroz živog, popne se s njim na svoj brod i dobaci onom jastogu: 'Slušaj matori, puštam te da se vratiš u more'. I baci on jastoga u talase. Prosto sam uživao u toj anegdoti..."

Deonice, svađe na sudu i milijarde dolara

Đani je odlučio, nedugo pred smrt, da porodično kormilo preda Džonu Elkanu, sinu koji je rođen u prvom braku njegove rođene sestre Margerite. Advokat mu je na papiru u testamentu potpisao samo nekih dvadeset pet posto akcija, ali mu je njegova baba, Dona Marela, neočekivanim potezom prepustila sve svoje akcije, samo da bi ispunila volju mrtvog čoveka i osigurala mu kontrolu. I naravno, to se mnogima uopšte nije dopalo.

Margerita Anjeli, koja je zapravo rođena majka ovog mladog naslednika, bila je očajna zbog ovakvog raspleta. Sad su odjednom i ona i cela njena porodica bili isključeni iz svakog odlučivanja o njihovoj kompaniji. Treba napomenuti da je Džon njen prvi sin, i da sa drugim čovekom, Francuzom koji se zove Serž de Palen, ima još petero dece.

Pritom, u vreme smrti Đanija, Anjeli je uvek gledao kako njen suprug Serž na čelu Fijatovog međunarodnog odeljenja radi lavovski posao. "Zar je sve to bilo za džabe?", pomislila bi Margerita. Svo to njihovo znanje i trud samo je isparilo u trenutku?

Nakon čitave godine neverovatnih prepirki i besmislenih ročišta po sudovima, majka Margerita je na kraju popustila i prodala taj svoj deo na sudu, a pretpostavlja se da je od Džona uzela između 1,2 i 2 milijarde dolara u kešu i nekretninama. Moglo bi se reći, dovoljno da bi se od toga ugodno preživelo narednih milion godina.

Ali 2007. joj se izgleda prohtelo još malo slave i dolara pa se pobunila, pa kaže kako je bila opljačkana i prevarena, jer navodno nije znala da su u tajnosti podeljeni trustovi, i sudska parnica između majke i ćerki još uvek traje kako bi moglo i drugačije?

 Stil/Blicžena

02:26
"AKO JE OVAKO POČELO, NE PIŠE NAM SE DOBRO" Kuburović i Janjić o burnom početku drugog dana konstitutivne sednice 15. saziva Narodne Skupštine Srbije Izvor: Kurir televizija