JEZIVO

ŽENA UBIJENA U CENTRU BEOGRADA. ZA RUKU JE DRŽALA ĆERKU, DOK SE BRANILA OD SILOVANJA: Zašto je ubica pušten na slobodu?

Više od pola veka je prošlo od kako je zločin iz Simine prikriven i zamaskiran! Tog 22. juna 1968 godine, ubijena je Mirosanda Satarić, naočigled svoje šestgodišnje čerke, braneći svoju čast i poštenje!

Lifestyle
12:29h Autor:
ŽENA UBIJENA U CENTRU BEOGRADA. ZA RUKU JE DRŽALA ĆERKU, DOK SE BRANILA OD SILOVANJA: Zašto je ubica pušten na slobodu?
Foto: Printscreen Youtube / Goran Vesić

O zločinu iz 1968. godine se vrlo malo zna, kako je počinilac bio moćnik, policajac i profesionlani egzekutor, istina je brzo zataškana. Jedino što je od sećanja ostalo bila je stara, polomljena tabla, na trotoaru u Siminoj ulici preko koje su brojni gazili, nesvesni preko čega prelaze.

Naime, Milorad Golubović, bivši pripadnik Narodne milicije, pucao je u glavu ženi sa detetom, Mirosandi Rosi Satarić, jer nije prihvatala njegove bezumne nasrtaje na njeno dostojanstvo i telo. Preživela je strašno maltretitanje, dok nije ubijena. Stradala je na svega stotinak metara od ulaza u zgradu Ulici kralja Petra, gde je i živela.

Beograd
foto: Shutterstock

Rosa je vodila ćerku od zubara kući, kada je Golubović revolverom zapucao u nju na uglu Simine i Višnjićeve, a koja je u tom trenutku za ruku držala sedmogodišnju ćerku. Sve je posmatrao najmanje jedan čovek.

Mirosandina ćerka o zločinu

Rosa Satarić ima šest živih potomaka – ćerka koja je sa njom bila u trenutku ubistva, kao i druga, starija ćerka Marina. Ona je podelila svoja sećanja na taj mračni trenutak. Danas ima 65 godina, a tada je imala samo 10. Marina ima dve ćerke, a njena sestra sina i ćerku.

– On je čuvao sve članke iz novina i sve slike sa uviđaja. Ja sam te slike pocepala i bacila, nisam želela da se iko seća tako teških trenutaka, jer to se desilo, a mi smo naše živote nastavili. Da je živ, on bi mnogo toga mogao da vam priča – kaže Marina.

Mirosandine ćerke su bol ponele u sebi, ali život je morao da se nastavi, vezale su se za oca, odlazile na letovanja, izučile škole, udale se… A njihov otac do kraja života nosio je teret sudbine koja ga je zadesila.

Ipak, Marina se živo seća dva momenta...

– Sećam se da smo oko godinu i po dana nakon suđenja išle na more. Prolazili smo pored Podgorice, gde je on trebalo da bude u zatvoru. Ja i sestra smo ostale u kolima. Otac se vratio i rekao je: “Pustili su ga“. Mnogo godina kasnije otac je samo rekao da je Golubović umro. Imao je tada sigurno preko 80 godina. Ja ne znam kako je moj otac dolazio do tih informacija – objašnjava Marina.

I dodaje da zna da mu nije bilo lako kada je javnost uprla prste u njega i kada je pročitao naslov u novinama: “Satariću, gde ti je bila satara?“.

– Proganjanje jeste trajalo godinama. Moj otac je mogao da pusti da stvari teku kako su tekle ili da ga ubije. Da ga je ubio, završio bi na doživotnoj robiji, a porodica bi bila označena kao porodica ubice. Jer, Golubović je bio narodni heroj, radio je u SUP Stari grad. Moja porodica je prijavljivala nasilje policiji, ali uzalud – nastavlja priču Rosina ćerka.

Ko je bio Golubović?

Podoban partijski milicajac koji je ubijao u tišini. Egzekutor. I sam se hvalio da je ubio između 500 i 1.000 ljudi.

– On je bio moćnik iz senke i imao je psihičku bolest jednog moćnika. Smatrao je da mu država duguje toliko da mu ženu nađe. Bolestan um koji je navalio da dobije šta hoće, kad nije dobio šta hoće, rešio je da razbije to što nije mogao da ima – sa gnevom govori Marina.

Beograd, Prvi svetski rat
foto: Profimedia

Zavladao je veliki strah, niko nije hteo da svedoči

Prvobitno je Golubović osuđen na smrt, pa potom na dvadeset godina zatvora. Ali, on se, čini se, samo javio na odsluženje u Podgorici, a potom pušten da doživi duboku starost.

– Nijedan svedok nije hteo da svedoči. Ljudi su se plašili. Čovek koji je bio očevidac samo je rekao: “Ja imam dvoje dece. On će izaći za godinu-dve, a ja imam dvoje dece” – prepričava Marina i naglašava da je tako i bilo.

Kada je gnev javnosti počeo da se sve više ispoljava, tadašnji sistem je dopustio da se 1970. godine postavi skromno obeležje na mestu zločina, po inicijativi 48 radnih kolektiva grada Beograda. Decenijama kasnije, ta skromna i neugledna tabla sa potresnim tekstom će biti sa fasade zgrade premeštena na pločnik, gde će je godinama gaziti prolaznici.

Interesovanje stranih medija

Mnogo se tada pisalo u novinama o ovom slučaju. Sve dok se stranci nisu zainteresovali za slučaj. Ovaj zločin mogao je da prodrma temelje sistema koji je, bez svake sumnje, bio oslonjen i na ljude kao što je egzekutor Golubović. Sedamdesetih godina slučaj su krenule da istražuju zapadne novine i tada je priča o milicioneru zločincu postala tabu tema.

Obnovljena spomen ploča

Simbolično, na Osmi mart, obnovljena je spomen ploča posvećena tragično nastradaloj Mirosandi Satarić na uglu Simine i Višnjićeve ulice. Povodom toga govorila je i njena unuka Ivana Jerković Andrejević.

– Zahvalna sam što su nakon toliko godina čelnici Beograda prepoznali važnost obeležja i obnovili mesto stradanja žene, majke i verne supruge Mirosande Rose Satarić, brutalno ubijene samo zato što je bila žena, lepa žena, koja nije htela da napusti porodicu zbog nepoznate osobe.

Postavljena kako to dolikuje – uzdignuta iznad pločnika, da niko ne može da pregazi sećanje na jedan stravičan zločin.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs