KAKO JE USPELA SRPKINJA SA NAJMOĆNIJIM GLASOM, KOJU JE I TITO NAGRADIO: "Na vrh su dospele našminkane lutke bez sluha"

Najslavnija i najcenjenija džez pevačica nekadašnje Jugoslavije, bavile se onim što joj je srce govorilo bez obzira na protivljenje porodice i nije pogrešila, ovo je priča o Nadi Knežević

Celebrities
KAKO JE USPELA SRPKINJA SA NAJMOĆNIJIM GLASOM, KOJU JE I TITO NAGRADIO: "Na vrh su dospele našminkane lutke bez sluha"
Foto: Printscreen Youtube

Nada Knežević bila je jedna od najcenjenijih pevačica sa prostora bivše SFRJ. Njena slava šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka prevazišla je okvire ne samo te zemlje već i čitavog Balkana. Neslužbeno je zovu prvom damom jugoslovenskog džeza, njeno ime se može pronaći u svetskim džez enciklopedijama, a poklonici dobre muzike širom planete još uvek sa poštovanjem govore o njenom liku i delu.

Rođena je 1940. godine u Beogradu. Od petnaeste godine je učila pevanje kod znamenite operske pevačice Zdenke Zikove, a kao srednjoškolka je pevala na beogradskim igrankama u “Božidarcu”, što nije prošlo nezapaženo. Tako je dospela do Udruženja džez muzičara, i otvorila su joj se vrata Radio Beograda.

1956. godine je učestvovala na koncertu “Mlade snage na polju džeza”, izvodeći kompoziciju Džordža Širinga iz repertoara Ele Ficdžerald „Lullaby of birdland“, posle čega se, što je nekada bila velika privilegija, u novinama pojavila njena fotografija sa natpisom „Brz uspeh mlade džez pevačice“.

Bez obzira na to što se je od nje očekivalo da nastavi porodičnu tradiciju i postane lekar, prvi snimci za Radio Beograd su presudili da njen životni poziv ipak bude muzika.

Nada Knežević
foto: Printscreen Youtube

1959. je debitovala na Opatijskom festivalu, posle čega je postala poznata širem auditorijumu. Iste godine su kompozicije „Ciganska noć“ i „Fatima“ postale radijski hitovi i donele joj veliku popularnost, pa je odmah potom bila jedan od predstavnika JRT u emisiji takmičarskog karaktera “Muzika na Jelisejskim Poljima”, u Baden – Badenu. Pratio ju je prestižni džez orkestar Rolfa Hansa Mulera, a u Beograd se je vratila sa osvojenom prvom nagradom.

U narednom periodu je nastupala na domaćim festivalima, od Zagrebfesta, na kome je naročito briljirala 1962. godine, kada je izvodila bluz kompoziciju Milutina Vandekara, "Dođi, olujo", preko Jugoslovenskog jazz festivala na Bledu, do tek osnovanog Beogradskog proleća, a na prvom i poslednjem takmičenju pevača zabavne muzike je osvojila ZLATNI MIKROFON 1961. godine, čime se zvanično svrstala u red najboljih jugoslovenskih interpretatora.

Neko vreme je sarađivala sa bugarskim džez septetom "Sofia", a onda je 1962., u vreme najveće slave, otišla na godinu dana u Zapadnu Nemačku, gde je nastupala pred američkim vojnicima u džez klubovima i usavršavala engleski jezik. Po povratku u domovinu, sa grupom domaćih umetnika među kojima su bili Đorđe Marjanović, Cune Gojković, Nina Spirova, sedmorica mladih, odlazi na uspešnu turneju po Sovjetskom Savezu, što otvara koridor svim jugoslovenskim pevačima koji će kasnije tamo nastupati.

Nada Knežević
foto: Printscreen Youtube

Krajem '63 opet odlazi u Zapadnu Evropu, i nešto manje od dve godine radi sa ansamblom Hejzija Ostervalda. U skandinavskim zemljama je nastupala sa triom Vladimira Vitasa, u klubovima u kojima su se mogli čuti asovi džeza, kao što su Don Bajes i Erol Garner.

U Oslu je pevala u elitnim klubovima poput “Down Town Key Club” i snimila je dvočasovni muzički program za dansko – švedsko – norveški radio gde je naišla na podršku inostranih medija, što joj je pružilo priliku za evropsku karijeru. Međutim, zbog bolesti oca Andre nije mogla da prihvati poziv menadžera Katerine Valente, i vratila se u otadžbinu.

Posle kraće pauze je nastavila karijeru, nastupajući na Balkanijadi, Evrodisk paradi, domaćim festivalima, radiju i televiziji, kao i u inostanstvu, najčešće u SSSR – u, a onda je 1969. postala majka, što je uslovilo novu dvogodišnju pauzu.

1971. se je trijumfalno vratila na scenu. Snimila je muziku za film „Moja luda glava“, koju je komponovao Bojan Adamič, nastupila na festivalu Beogradsko proleće sa legendarnom kompozicijom “Seti se naše ljubavi”, i predstavljala Jugoslaviju kao gost UN – a na Sinajskom poluostrvu, gde je proglašena najboljim pojedincem od svih gostujućih grupa. Nastupala je i na XIII međunarodnom džez festivalu u Ljubljani '72 uz B. P. Convention bend, koji je predvodio vibrafonista Boško Petrović, uz pratnju pijaniste Dražena Bojića.

Svet je imao mnogo sluha za nju, pa je magazin Down BiT pisao u superlativu o njenim vokalnim sposobnostima, a džez pijanista Čik Korija joj je, posle jednog nastupa, nudio saradnju. Nastupala je u Albert Fišer Holu, na međunarodnim džez festivalima u Minhenu, Atini i Istambulu, i čak pet puta na beogradskom Newport Jazz Festivalu.

Tokom sedamdesetih je, uz povremene pauze na koje je navikla svoju publiku, nešto revnosnije nego pre gradila tzv. paralelnu karijeru: za široki jugoslovenski auditorijum je pevala srceparajuće šlagere i učestvovala na popularnim domaćim festivalima zabavne muzike, a u inostanstvu je opravdavala reputaciju vrhunskog džez izvođača. Postoji i anegdota sa Beogradskog džez festivala, kada se slavna Ela Ficdžerald po izlasku na scenu publici obratila rečima: “Dobro veče, ja sam Nada Knežević”. Nada se krajem te decenije sasvim okreće džezu, i od tada se o njoj gotovo uvek govori i piše kao o džez pevačici.

1977. je sa Big Bendom održala nezaboravne koncerte u zagrebačkoj dvorani Lisinski i ljubljanskom bioskopu Union, koji su trajno sačuvani na duplom LP albumu 4 lica jazza u izdanju Jugotona. Jugoslovenska radio – difuzija je toj ploči dodelila nagradu za najbolje diskografsko ostvarenje te godine, pa je Nada, uz Boška Petrovića, Boru Rokovića, Jovana Mikovića, Damira Dičića i Ratka Divjaka, uvrštena u Džez - reprezentaciju SFRJ.

Tokom pedeset godina karijere je dobila pregršt festivalskih nagrada, razna priznanja i estradne "trofeje", a Udruženje džez muzičara joj je dodelilo povelju za doprinos razvoju muzičkog stvaralaštva. Poslednji koncert, nazvan Nada Beogradu, održala je 1995, a 2007. je primila nagradu za životno delo na XXIV internacionalnom džez festivalu Nišville.

Tada se je i oprostila od scene, rekavši: “To je bilo sve od Nade Knežević“. A i poslednji put govorila za medije.

Nada Knežević
foto: Printscreen Youtube

" Za one koji me ne znaju, za one mlađe, koji su odrasli na lošoj folk-muzici, zovem se Nada Knežević. Počela sam da pevam sa nepunih 15 godina kod gospođe Zdenke Zikove. Usledile su najpoznatije beogradske igranke - a to je u moje vreme nešto značilo. Sa igranke su me odvukli u Udruženje džez muzičara, a odatle u Radio Beograd, gde 1957. godine snimam prve pesme. Jugoslovenska radio - difuzija odlučuje da me pošalje kao svog predstavnika na najsprestižnije evropsko takmičenje u Baden Badenu gde me prati džez orkestar Rola Hansa Mulera. Donosim zlato. Odveli me tada ljudi iz Radio Beograda u Beli dvor - ja sedim onako u soknicama, a na vratima Tito i Jovanka! Bila je to velika čast u ono doba…Tako sam počela. Dobar glas i danas imam, kao i uverenje da sam uvek bila na "dobrom glasu"-ispričala je tada ona, pa dodala.

" Trebalo je jednom prilikom da sa Čikom Korijom nastupimo Miljenko Prohaska i ja, zajedno sa orkestrom Radio-televizije Zagreb. Iako sam na binu izašla bez prethodne probe, Čik Korija je nakon koncerta govorio: “Ko ovo peva, ko pravi ovaj lom?!” Pozvao me je tada da mu se pridružim kao stalna pevačica na njegovim nastupima…"

"Malo mi je neprijatno kada danas slušam sve te pohvale. Želim da zadržim dostojanstvenost i otmenost jer sam karijeru napravila ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i na Zapadu, u Skandinaviji, Nemačkoj, ali i u Sovjetskom Savezu. Na mom koncertu sa Sedmoricom mladih u ‘Albert Fišer holu’ u Americi publika je skandirala na nogama. Tako nešto smo doživeli samo mi iz cele Jugoslavije...

Nada Knežević
foto: Printscreen Youtube

"Zahvaljujući Miljenku Prodanoviću, muzičkom uredniku „Beograda 202“, koji je pronašao moje zaboravljene snimke sa “Newport Jazz Festival - a“ - došli smo na ideju da objavimo dva CD-a sa autentičnim lajv snimcima i snimcima iz Skandinavije - ‘Nada - Face of Jazz’ i CD sa popularnim hitovima i šlagerima. Kad sam čula tih dvadesetak snimaka bila sam zaista prijatno iznenađena njihovim kvalitetom. Inače sam veoma kritična prema sebi i nikad nisam zadovoljna onim što uradim jer uvek mislim da sam mogla bolje, ali ti snimci su zaista odlični. Sada smo u potrazi za sponzorima koji bi podržali objavljivanje, što nije lako. A nadam se da će i Ministarstvo kulture to podržati."

"Dok se “preko kolena“ nije prelomila odluka u misterioznim krugovima da moja pesma više nije važna, na ekrane su vrtoglavo dospele našminkane lutke bez sluha, a publika sa ukusom počela je da se bori za goli dinar. Za tu publiku sam poslednji put pevala 1995. godine na koncertu "Nada Beogradu", koji sam sama organizovala. Mediji su ocenili da je to bio najbolji koncert protekle decenije. Ne znam, za mene je to bio poslednji. Kada sam se popela na binu letnje pozornice u Tvrđavi da primim životno priznanje, sećanje je oživelo. Videla sam u publici koja nije moja da to polako postaje. Ponovo taj strašan aplauz, koji me je začarao da pola veka držim mikrofon i pevam. U Beograd sam se vratila srećna. Moj glas je ostao sačuvan. Hvala svima, sada kažem. To je bilo sve od Nade Knežević...

Bonus video:

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs