Ovo je jedan od poslednjih intervjua Milutina Mrkonjića, a mi ga prenosimo u potpunosti:
Pričali smo sa Milutinom Mrkonjićem u njegovom domu na Vračaru, gde živi sa Anom Bekutom:
*Najpre, kako ste?
"Odlično! U dobroj sam formi, šetam, radim i vodim ljubav tri puta na dan (smeh). Šalim se, sada je sve u redu." *Da li su vam teško pali bolnički dani?
"Prvi put u životu sam ležao u bolnici. I to pet dana. Nikada do sada to se nije desilo. Ipak, dobro je prošlo. Na kraju sam ih zamolio da me puste kući kako tamo ne bih zaradio koronu. Ono što me je duboko dirnulo je požrtvovanost zdravstvenih radnika, bolničkog osoblja. Uvek sam mislio da su medicinari klasa više od ostalih profesija. I bio sam u pravu."
*Hoćete li da se vakcinišete?
"Hoću. Nije mi važno koja je vakcina u pitanju."
*Pre bolesti znatno ste smršali. Ima li to nekog uticaja?
"Smršao sam zbog zdravlja. Imao sam problema sa srcem i učinio sam taj napor da pomognem sebi. Za šest meseci skinuo sam 35 kilograma. Jedem pet obroka dnevno, a kilogrami se tope. Ana mi je mnogo pomogla, sprema nam zdravu hranu i oboje vodimo zdrav život koliko možemo."
*Nakon bombardovanja 1999. rukovodili ste obnovom Srbije. Šta mislite da je gore: bombardovanje ili koronavirus?
"Korona. Tokom bombardovanja mogli smo da vidimo neprijatelja, znali smo ga, a sada imamo posla s nečim nevidljivim i prilično nepoznatim. Što je važnije za mene, za godinu dana tada smo uspeli da oporavimo Srbiju do krajnjih granica i ostavimo imovinu svoje zemlje netaknutu. Time se ponosim."
*Dugo ste bili direktor Saobraćajnog instituta CIP, dva puta ministar - saobraćaja i infrastrukture, kandidat za predsednika Srbije, narodni poslanik... Da li ste pomišljali na sve ove funkcije dok ste odrastali?
"Rodio sam se u Ulici Prote Mateje, u krugu Slavije. Ratno sam dete, a moj otac Petar bio je levičar, sekretar Borisa Kidrića i štošta drugo. Iako radnik po obrazovanju, bio je vešt, inteligentan i usadio mi je želju da se obrazujem. Maturirao sam u četrnaestoj gimnaziji, pešice išao na Građevinski fakultet, koji je završila i moja sestra Nada. Ona je bila najbolji student i malo sam se provlačio na njenu slavu. Pa i kad sam postao ministar, opet sam radio u Nemanjinoj ulici. Eto, sve mi se izdogađalo u krugu Slavije, a veliki deo života proveo sam na gradilištima Kine, Afrike, Rusije... Znate li da Sahara ima najčistiji vazduh, bez bakterija? To je milina."
*Sudeći po tome kako sada dobro izgledate, mora da ste bili strašan dasa u mladosti?
"Imao sam predispozicije za dobar izgled - visinu, vitkost, brzinu, a vodio sam računa i o eleganciji. Trenirao sam košarku u Radničkom na Crvenom krstu, jer nam je sport bio najveća zabava. Bili smo "krstaši", naročita sorta mladića, i nismo se mešali s drugima. Išli smo u bioskop "Avala" i Beogradsko dramsko, čitali sve što nam padne pod ruku. Malo smo se i mangupirali, ali šmekerski. Mnogima sam ličio na glumca Gregorija Peka, voleo bih da je tako. U suštini smo bili dobra deca, željna mnogo čega. Pa ja sam puter prvi put probao u 15. godini! Često to kažem Ani, ona ga je probala ranije."
Samo pre par meseci, Miluitin Mrkonjić je ovako govorio u intervjuu datom časopisu Lena