U Diznijevom animiranom filmu Tangled, majka Gotel drži Zlatokosu zatočenu u visokom tornju. Međutim, Zlatokosa je psihički koliko i fizički zatvorenik, a pesma "Mother Knows Best" lepo ilustruje emocionalno zlostavljanje kojem je stalno izložena:
"Me, I’m just your mother, what do I know?
I only bathed, and changed, and nursed you
Go ahead and leave me, I deserve it
Let me die alone here, be my guest!
When it’s too late, you’ll see, just wait
Mother knows best."
"Ja, ja sam samo tvoja majka, šta ja znam?
Ja sam te samo kupal, presvlačila i dojila.
Samo napred, ostavi me, zaslužila sam to!
Pusti me da umrem sama, slobodno!
Kada bude kasno, videćeš ti, samo čekaj
Majka zna najbolje!"
Zvuči poznato?
Majka Gotel je stručnjak za ono što zovemo roditeljskom psihološkom kontrolom (u ovom slučaju, ekstremnom), iliti pokušajem roditelja da kontroliše detetov psihološki svet taktikama koje ga čine zavisnim i isprepletanim toliko da gubi svoje Ja. Dete se ponaša, misli i oseća onako kako roditelj očekuje.
Psihološka poslušnost se postiže na tri načina. Prvi način je izazivanje krivice, kao što Gotel podseća Zlatokosu šta joj sve duguje za to što je brinula o njoj, uz optužbu da je odgovorna za njene emocije ("Ostavi me slobodno ovde da umrem"). U realnom životu to su one roditeljske rečenice "i to mi je hvala za sve.." ili "jel ti hoćeš da se ja razbolim..(ako ne uradiš ono što je roditelj zamislio)?".
Drugi način je pružanje uslovne ljubavi, tačnije ljubav se pruža ili uskraćuje u zavisnosti od toga da li je dete ispunilo određene standarde i očekivanja. Roditelj ignoriše dete ili je hladan i nepristupačan kada se ono ne ponaša po njegovoj želji.
Treći način psihološke kontrole je ograničavanje/poništavanje dečje ekspresije emocija i misli. To su, recimo, one situacije kada roditelji instistiraju na tome da tačno znaju šta deca misle i osećaju, umesto da im dozvole da se sami izraze. Naizgled bezazlen primer je uvođenja čvrste hrane u ishranu bebe, pa dok beba žvaće pokazujući gađenje na licu, majka je ubeđuje "mmm… kako je ovo lepo…njamnjam". Majka ne samo da manipuliše bebinim iskustvom i briše razliku između svojih i detetovih potreba, već i zbunjuje dete time što pogrešno imenuje emocije koje oseća. Gotel "zadirkuje" Zlatokosu, a kada se ona zbog toga rastuži, kaže joj da prestane da shvata stvari toliko ozbiljno, čime joj oduzima pravo da je uvrede njeni zlobni komentari.
Teorije koje se bave roditeljskom kontrolom zaključuju isto – ona frustrira osnovne detetove psihološke potrebe za sigurnošću, bliskošću, povezanošću, kompetentnošću i autonomijom. Roditelji koji se često služe psihološkom manipulacijom svoju decu doživljavaju kao produžetak sebe, a ne kao odvojene ličnosti. To posebno otežava detetu da postane samostalno i da razvije sopstveni identitet.
Istraživanja redom pokazuju da su deca odrasla u porodici visoke psihološke kontrole sklona internalizaciji,tj depresiji, anksioznosti, nedostatku samopouzdanja, ali i eksternalizaciji problema (tj delikvenciji, antisocijalnom ponašanju). Takođe se pokazalo da su deca kontrolišućih majki češće stidljiva i povučena.
Roditeljska kontrola proizilazi iz frustriranih potreba samih roditelja, i to potrebe za sigurnošću, bliskošću, i povezanošću. Sa frustriranošću se nose tako što zloupotrebljavaju svoj položaj autoriteta i prenose je na dete. Roditelji perfekcionisti češće projektuju visoke standarde i kritički reaguju kada im nisu ispunjena očekivanja. Roditelj sa visokim nivoom separacione anksioznosti (strahom od razdvajanja) poseže za kontrolom posebno kada se bliži momenat detetovog osamostaljivanja.
Obično se pravi razlika između dva vida kontrole – one orijentisane na zavisnost (kada pritiskaju dete poput majke Gotel da im bude fizički i emocionalno blizu) i orijentisane na postignuće (visoko zahtevni roditelji koji pritiskaju dete da, recimo, doktorira na prestižnom fakultetu).
(Stil.kurir.rs/Psihobrlog.com)
Majke mogu biti naši tamničari...