Četrnaest godina Radica je svakog jutra nosila doručak starom uličnom prodavcu koji je stajao preko puta njene zgrade. Nije znala gde živi, od čega boluje, niti zašto nikada ne odlazi na prometniju ulicu, gde bi mogao mnogo više da zaradi. Za nju je bio samo Petar, usamljeni čovek kojem je život okrenuo leđa. A onda je jednog kišnog jutra završio pod točkovima automobila. Dok su se lekari borili za njegov život, dozivao je samo njeno ime. Poslednjim atomima snage doktorki je uputio molbu koja će pokrenuti policijsku intervenciju i otkriti zastrašujuću istinu: čovek kojeg je Radica godinama hranila zapravo je sve vreme čuvao njenu najveću tajnu, a da ona toga nije bila svesna.

Čovek sa starim koferom koji nikada nije napuštao svoju ulicu

Radica je imala 49 godina kada je prvi put primetila starca ispred svoje zgrade.

Bila je sredina novembra. Vetar je nosio lišće niz ulicu, a čovek u iznošenom kaputu stajao je pored rasklopivog stola na kojem su bili poređani upaljači, baterije, pertle, igle i konci.

Nije imao tezgu na pijaci. Nije imao ni natpis sa cenama. Samo stari braon kofer, drvenu stolicu i termos iz kojeg je povremeno pio čaj.

„Koliko su vam ove baterije?“, pitala ga je jednog jutra.

„Koliko i kod drugih, gospođo. Samo su moje malo duže čekale kupca“, odgovorio je uz osmeh.

Zvao se Petar. Imao je 67 godina i tvrdio da živi u sobici na drugom kraju grada.

Radica je tada već šest godina bila udovica.

Njen muž Dragan poginuo je u saobraćajnoj nesreći, ostavivši je samu sa sedmogodišnjom ćerkom Milenom.

Radila je kao knjigovođa u maloj privatnoj firmi. Nije imala mnogo, ali je uvek umela da odvoji nešto za drugoga.

Jednog jutra videla je Petra kako drhtavim rukama pokušava da otvori konzervu.

Sutradan mu je donela sendvič i toplu kafu.

„Nisam prosjak, gospođo“, rekao je postiđeno.

„Nisam ni rekla da jeste. Napravila sam dva sendviča, a mogu da pojedem samo jedan.“

To je bila prva laž koju mu je izgovorila.

Od tog dana pravila je po jedan sendvič više.

Kasnije je počela da mu donosi kuvana jela, naročito zimi. Pasulj, čorbu, sarmu, šta god bi spremila za sebe i ćerku.

Petar nikada nije zaboravljao da joj zahvali.

Ali postojalo je nešto što je Radici godinama bilo neobično.

Čovek je skoro svakog dana stajao na istom mestu, tačno preko puta ulaza u njenu zgradu.

Kada bi ga pitala zašto ne ode na prometniju ulicu, gde bi sigurno više zaradio, odgovarao bi:

„Ovde mi je dobro. Navikao sam na ljude.“

A kada bi mu predložila da se skloni od kiše ili snega, samo bi odmahnuo rukom.

„Nije meni hladno koliko vi mislite.“

Nije znala da je to bila druga laž u njihovom neobičnom prijateljstvu.

beskucnik.jpg
Foto: Shutterstock

 „Nemojte večeras da otvarate vrata“

Godine su prolazile.

Milena je završila školu, zaposlila se i udala. Radica je ostala sama u dvosobnom stanu, ali je Petra i dalje svakodnevno viđala.

Četrnaest godina nosila mu je hranu.

Četrnaest zima gledala ga je kako stoji na vetru.

I za sve to vreme nikada nije saznala gotovo ništa o njegovoj porodici.

Jednom ga je pitala ima li dece.

Dugo je ćutao.

„Imao sam sina.“

„Gde je sada?“

„Daleko od mene. I bolje je tako.“

Nije želela da ga povredi dodatnim pitanjima.

Ali poslednjih meseci Petar je postao neobično uznemiren.

Više nije samo prodavao sitnice. Često je gledao prema parkiralištu, zapisivao registarske oznake automobila i pažljivo posmatrao ljude koji ulaze u zgradu.

Jednog dana, dok mu je predavala posudu sa ručkom, uhvatio ju je za ruku.

„Radice, je l' vi još držite onaj stari lanac na vratima?“

„Držim. Što?“

„Koristite ga.“

Nasmejala se.

„Petre, pa nisam ja neka važna žena da me neko napada.“

On se nije nasmejao.

„Ne mora čovek da bude važan da bi nekome smetao.“

Te večeri, oko pola jedanaest, neko je pozvonio na njena vrata.

Kada je pogledala kroz špijunku, ugledala je nepoznatog muškarca u tamnoj jakni.

„Ko je?“

„Dostava.“

„Nisam ništa naručila.“

Čovek je nekoliko trenutaka stajao ispred vrata, a zatim otišao.

Sutradan je to ispričala Petru.

Starac je toliko prebledeo da je morao da sedne.

„Ako se ponovi, odmah zovite policiju.“

„Šta vam je, Petre?“

„Obećajte mi.“

Obećala je, više da ga umiri nego zato što se zaista plašila.

Tri dana kasnije dogodio se udes.

hitna-pomoc (3).jpg
Foto: Shutterstock

U poslednjim trenucima dozivao je samo jedno ime

Bilo je nešto posle sedam ujutru.

Radica je izlazila iz zgrade sa kesom u kojoj su bili kifla, kuvano jaje i termos toplog čaja.

Petar je stajao na svom uobičajenom mestu.

Kada ju je ugledao, podigao je ruku.

A onda se iza ugla pojavio automobil.

Prema rečima prolaznika, vozilo je naglo skrenulo prema trotoaru. Petar je pokušao da odskoči, ali nije stigao.

Udarac ga je odbacio nekoliko metara.

Automobil se nije zaustavio.

Radica je ispustila kesu i potrčala.

„Petre! Petre, čujete li me?“

Starac je ležao na mokrom asfaltu. Krv mu je tekla niz slepoočnicu.

Otvorio je oči.

„Radice...“

„Tu sam. Samo nemojte da se pomerate. Stiže pomoć.“

Pokušao je nešto da kaže, ali nije uspeo.

„Radice... nemoj...“

Hitna pomoć stigla je za nekoliko minuta.

Dok su ga unosili u vozilo, Petar je ponovo izgovorio njeno ime.

U bolnici su lekari ustanovili teške unutrašnje povrede. Uprkos pokušajima da ga stabilizuju, stanje mu se brzo pogoršavalo.

Dežurna doktorka Jelena prišla mu je kada je primetila da pokušava nešto da izgovori.

„Polako, gospodine. Šta želite da nam kažete?“

„Radica...“

„Je li vam ona rođaka?“

Starac je odmahnuo glavom.

„Zovite... policiju...“

Doktorka se nagnula bliže.

„Zašto policiju?“

Petar je jedva pomerio usne.

„Ja više... neću moći... da je čuvam.“

Doktorka je shvatila da Petar ne govori o običnoj saobraćajnoj nesreći.

„Ko joj preti?“, upitala je.

Starac je pokušao da podigne ruku.

„Moj... sin...“

Zastao je, boreći se za vazduh.

„Stan... dvanaest... Treći sprat...“

„Gospodine, gde je ta žena sada?“

„Otišla... kući...“

A onda je, pre nego što je izgubio svest, izgovorio još jednu rečenicu:

„Ne dajte im... da nađu kutiju.“

Doktorka je odmah obavestila policiju, naglašavajući da teško povređeni čovek upozorava na moguću neposrednu opasnost po ženu na određenoj adresi.

Petar je preminuo nedugo zatim.

A Radica, ne sluteći šta se dešava, upravo se vraćala u svoj stan.

Dok je Petar umirao, dvojica muškaraca čekala su Radicu u njenom stanu

Radica je iz bolnice otišla nešto pre osam sati.

Rekli su joj da Petar ima teške povrede i da će je pozvati čim budu imali nove informacije.

Nije mogla da ostane na hodniku. Morala je da uzme lekove koje je redovno pila, presvuče odeću umazanu krvlju i pozove ćerku.

Kada je stigla pred zgradu, učinilo joj se da je neko pomerio Petrov stari sto.

Zastala je na trenutak.

Na njemu je ostala samo jedna kutija sa upaljačima.

Pomislila je kako će ih kasnije pokupiti.

Popela se na treći sprat i otključala vrata.

Čim je zakoračila u hodnik, shvatila je da nešto nije u redu.

Fioka komode bila je otvorena.

zena (53).jpg
Foto: Shutterstock

Na podu je ležala porodična fotografija.

Pre nego što je uspela da se okrene, iz dnevne sobe izašao je nepoznati muškarac.

Bio je visok, kratko ošišan, u tamnoj jakni.

Isti onaj koji je nekoliko večeri ranije dolazio pod izgovorom da donosi dostavu.

„Gospođo Radice, nemojte da vičete.“

Pokušala je da se povuče, ali ju je drugi muškarac uhvatio za ruku.

„Gde je kutija?“, upitao je prvi.

„Kakva kutija?“

„Nemojte da se pravite ludi. Znamo da je vaš muž ostavio dokumenta.“

Radica ga je gledala ne razumevajući.

„Moj muž je mrtav skoro dvadeset godina.“

„Upravo zato smo i čekali ovoliko“, odgovorio je.

Muškarac joj je istrgao telefon iz ruke.

„Samo nam recite gde su papiri i odlazimo.“

„Ne znam o čemu govorite!“

Drugi je počeo da otvara kuhinjske ormariće.

Radica je pokušala da se oslobodi.

„Molim vas, uzmite šta hoćete. Samo me pustite.“

U tom trenutku začulo se snažno lupanje na ulaznim vratima.

„Policija! Otvorite!“

Muškarci su se pogledali.

Jedan je potrčao prema prozoru dnevne sobe, a drugi je Radici pritisnuo ruku preko usta.

„Ni reči.“

Policajci su ponovo naredili da se vrata otvore.

Kada nisu dobili odgovor, a iz stana se začuo zvuk lomljenja nameštaja i prigušeni ženski krik, nasilno su otvorili vrata.

Sve se dogodilo za nekoliko sekundi.

Jedan muškarac pokušao je da pobegne preko terase, ali ga je policajac sustigao.

Drugi je oboren i savladan u hodniku.

Radica je stajala naslonjena na zid, drhteći toliko da nije mogla da govori.

Policajka joj je prišla.

„Gospođo, jeste li povređeni?“

Odmahnula je glavom.

„Ko vas je poslao?“

„Dobili smo hitno upozorenje iz bolnice.“

„Iz bolnice?“

„Čovek koji je jutros povređen rekao je da ste u opasnosti.“

Radica je prekrila usta rukama.

„Petar?“

Policajka je potvrdno klimnula glavom.

„Da nije bilo njegovih reči, možda ne bismo stigli na vreme.“

Tek tada je Radica počela da plače.

Nije znala da je Petar već mrtav.

Uhapšeni muškarac izgovorio je ime koje je starac godinama skrivao

U policijskoj stanici Radica je dala izjavu.

Inspektor joj je pokazao fotografiju jednog od uhapšenih muškaraca.

„Da li ga poznajete?“

shutterstock_2109242621.jpg
Foto: Shutterstock, Bykfa

„Ne.“

„Nikada ga ranije niste videli?“

„Samo pre nekoliko dana, kada mi je zvonio na vrata.“

Inspektor je spustio fotografiju na sto.

„Zove se Aleksandar.“

Radica je ćutala.

„On je Petrov sin.“

Osetila je kako joj se krv ledi.

„Petrov sin? Ali Petar mi je rekao da mu sin živi daleko.“

„Nije vas slagao u potpunosti. Aleksandar je godinama bio u inostranstvu. Vratio se pre nekoliko meseci.“

„Zašto bi njegov sin hteo da me povredi?“

Inspektor je uzdahnuo.

„Zato što je vaš pokojni muž znao nešto što nikada nije smeo da sazna.“

Tada je Radica prvi put čula priču o transportnoj firmi u kojoj je Dragan radio pre smrti.

Godinama je verovala da je poginuo zbog klizavog puta.

Međutim, Dragan je neposredno pre nesreće otkrio da se iz skladišta kompanije sistematski krade roba velike vrednosti.

Imao je dokumenta koja su povezivala nekoliko zaposlenih sa kriminalnim poslovima.

Među njima je bio i Petrov sin Aleksandar.

Petar je radio kao magacioner u istoj firmi.

Znao je za krađe.

Znao je da je njegov sin umešan.

A kada mu je Dragan rekao da namerava da sve prijavi, Petar je napravio grešku koja će mu uništiti ostatak života.

Upozorio je sina.

Nekoliko dana kasnije Dragan je poginuo.

U Petrovom koferu pronašli su fotografiju njenog pokojnog muža

Policija je nakon udesa pregledala Petrove stvari.

U starom koferu, ispod kutija sa baterijama i upaljačima, pronašla je kovertu sa dokumentima, nekoliko fotografija i malu svesku.

Na prvoj stranici pisalo je:

„Radica Petrović, treći sprat, stan 12.“

Ispod toga nalazili su se datumi.

Stotine datuma.

Pored nekih je pisalo: „Sve mirno.“

Pored drugih: „Crni automobil.“

„Nepoznat čovek kod ulaza.“

„Milena došla sa decom.“

Na poslednjoj stranici stajalo je:

„Aleksandar se vratio. Ovog puta zna gde živi.“

Kada je inspektor pokazao Radici fotografije pronađene u koferu, osetila je kako joj se pod pomera pod nogama.

Na jednoj je bio njen pokojni muž Dragan.

Fotografija je nastala mnogo pre njegove smrti.

Pored njega je stajao Petar, znatno mlađi, u radnom kombinezonu.

„Poznajete li ovog čoveka?“, upitao je inspektor.

„To je moj muž.“

„A drugog?“

„Petar.“

Inspektor je nekoliko trenutaka ćutao.

„Gospođo, vaš muž i Petar radili su zajedno.“

Radica je odmahnula glavom.

„To nije moguće. Petar mi nikada nije rekao da ga poznaje.“

„Upravo zato moramo da razgovaramo.“

„Tvoj muž nije poginuo onako kako su ti rekli“

Dva dana nakon Petrove sahrane policija je Radici predala pismo pronađeno među njegovim stvarima.

Na koverti je pisalo:

„Za Radicu. Ako mi se nešto dogodi.“

Ruke su joj se tresle dok je otvarala papir.

„Draga Radice,

Ako čitaš ovo, znači da nisam imao hrabrosti da ti sve kažem dok sam bio živ.

Tvoj Dragan nije bio samo moj kolega. Bio mi je najbolji prijatelj.

Onog dana kada je otkrio šta se radi u našoj firmi, došao je kod mene. Rekao mi je da ima dokaze i da će sve prijaviti.

Molio sam ga da sačeka.

Nisam mu rekao da sam i ja umešan.

Nisam krao, ali sam potpisivao papire za robu koja nikada nije stigla. Pretio mi je čovek koji je vodio posao. Govorio je da će mi sina poslati u zatvor ako progovorim, jer je i on radio za njih.

Bio sam kukavica.

Kada me je Dragan pitao kome može da veruje, rekao sam mu ime čoveka kojem nikada nije smeo da se obrati.

Sutradan je poginuo.

Godinama sam sebe ubeđivao da je bila nesreća. Onda sam saznao da je njegov automobil prethodno namerno oštećen.

Nisam imao dokaze koje bi policija mogla da upotrebi. Imao sam samo reči čoveka koji je učestvovao u svemu i koji je ubrzo nestao.

Znao sam da bi, ako prijavim ono što sam čuo, morali da saznaju i za mene.

I opet sam ćutao.

Nekoliko godina kasnije video sam čoveka koji je organizovao krađe kako izlazi iz zatvora.

Tada sam odlučio da dođem u tvoju ulicu.

Nisam znao kako da ti priđem. Nisam imao pravo da tražim oproštaj.

Počeo sam da prodajem sitnice preko puta tvoje zgrade. Mislio sam da ću ostati nekoliko dana, samo da vidim da ste ti i Milena dobro.

shutterstock_2076193483.jpg
Foto: Shutterstock

Ostao sam četrnaest godina.

A ti si, Radice, svakog jutra donosila hranu čoveku koji je izdao tvog muža.

To je kazna sa kojom sam živeo.

Oprosti mi ako ikada budeš mogla.“

Radica je spustila pismo.

Nije plakala.

Samo je sedela i gledala u zid.

Godinama je verovala da joj je muž poginuo zbog klizavog puta.

Godinama je ćerki govorila da se nesreće dešavaju i dobrim ljudima.

A sada je pred sobom imala pismo čoveka kojeg je hranila, čije je rođendane pamtila i kojem je svake zime kupovala rukavice.

Čoveka koji je znao da njena porodica nije stradala slučajno.

„Morao sam da biram između sina i žene kojoj sam uništio život“

Istraga je otkrila da Petar poslednjih meseci nije bio uznemiren bez razloga.

Njegov sin Aleksandar vratio se u grad nakon dugogodišnjeg boravka u inostranstvu.

Stari kriminalni poslovi ponovo su došli u centar pažnje, a Aleksandar je saznao da bi dokumenta koja ga povezuju sa krađama mogla da se nalaze kod Radice.

Nije znao gde su sakrivena.

Nije znao ni da li Radica uopšte zna za njih.

Ali je bio spreman da ih pronađe po svaku cenu.

Petar je slučajno čuo razgovor sina i njegovog poznanika.

Saznao je da planiraju da uđu u Radicin stan i pronađu dokumenta dok ona bude odsutna.

Pokušao je da ga odgovori.

„Ostavi tu ženu na miru. Dosta je platila zbog nas.“

Aleksandar ga je hladno pogledao.

„Ako si četrnaest godina stajao ispred njene zgrade, onda valjda znaš gde joj je muž sakrio papire.“

Petar je shvatio da njegov sin zna sve.

Znao je ko je Radica.

Znao je gde živi.

Znao je i da ga otac godinama posmatra sa druge strane ulice.

„Neću ti pomoći“, rekao je Petar.

„Onda mi nemoj ni smetati.“

Narednih dana starac je pokušavao da upozori Radicu, ali nije imao hrabrosti da joj prizna istinu.

Plašio se da će, ako joj sve ispriča, ona pozvati policiju i da će njegov sin završiti u zatvoru.

Ponovo je pokušavao da zaštiti Aleksandra.

Ali ovog puta cena je mogla da bude Radicin život.

Kada je saznao da su muškarci već pokušali da uđu u njen stan, odlučio je da ode u policiju.

Nije stigao.

Automobil ga je udario upravo onog jutra kada je nameravao da sve prijavi.

Tokom istrage pojavili su se dokazi koji su ukazivali na to da udarac nije bio slučajan i da je vozač povezan sa Aleksandrom.

Petar je, prema sumnjama istražitelja, postao prepreka koju su želeli da uklone.

I zato je, dok je umirao, prvi put u životu odlučio da više ne ćuti.

Izabrao je Radicu.

Čak i kada je znao da će time poslati sopstvenog sina u zatvor.

Tajna je četrnaest godina stajala u kutiji sa dečjim crtežima

Kada su je istražitelji pitali da li je Dragan neposredno pre smrti ostavio neke papire, Radica se setila stare metalne kutije.

Čuvala ju je na vrhu ormara u spavaćoj sobi.

U njoj su bili Milenini prvi crteži, nekoliko porodičnih fotografija, Draganov sat i stara sveska sa tvrdim koricama.

Nikada je nije otvarala.

Mislila je da je u pitanju evidencija njegovih službenih putovanja.

Međutim, među stranicama su bili brojevi otpremnica, registarske oznake kamiona, datumi i kopije nekoliko dokumenata.

Na poslednjoj stranici Dragan je napisao:

„Ako mi se nešto dogodi, neka ovo ne nestane.“

Ti papiri postali su važan deo nove istrage.

Na osnovu prikupljenih dokaza pokrenuti su postupci protiv više osoba povezanih sa nekadašnjim kriminalnim poslovima. Istražitelji su ponovo razmatrali i okolnosti Draganove smrti.

Radica je tada prvi put posle mnogo godina otišla na mužev grob bez cveća.

Ponela je samo njegovu staru svesku, koju joj je policija prethodno vratila nakon obrade.

Stajala je pred spomenikom i dugo ćutala.

„Dragane, ja sam mislila da sam te izgubila zbog jednog pogrešnog skretanja“, rekla je tiho.

„A ti si samo pokušavao da uradiš pravu stvar.“

Tada je zaplakala.

Ne onako kako je plakala kada je saznala da je poginuo.

Ovog puta plakala je zbog svih godina tokom kojih nije znala istinu.

„Mama, zašto si mu oprostila?“

Nekoliko meseci kasnije Radica je prvi put posetila Petrov grob.

Ponela je sveću i mali buket belih hrizantema.

Milena je pošla sa njom.

Ćutale su dok su prilazile spomeniku.

„Mama, ja nešto ne razumem“, rekla je ćerka.

„Šta, sine?“

„Kako možeš da dolaziš čoveku koji je znao šta se dogodilo tati i toliko godina ti ništa nije rekao?“

Radica je dugo gledala u fotografiju na spomeniku.

„Ne znam da li sam mu oprostila.“

„Pa zašto si onda ovde?“

„Zato što ne mogu da zaboravim ni ono drugo.“

Milena je ćutala.

„Znam da je bio kukavica. Znam da je ćutao kad nije smeo. I to mu nikada neću opravdati.“

Zastala je.

„Ali znam i da je četrnaest godina stajao na kiši i snegu, gledao da li smo dobro i pokušavao da nas sačuva od posledica svoje greške.“

„To ne vraća tatu.“

„Ne vraća“, odgovorila je Radica. „I ništa ga neće vratiti.“

Zatim je dodala:

„Ali neću da ostatak života provedem mrzeći čoveka koji je poslednje godine svog života proveo pokušavajući da ispravi ono što nije mogao.“

Milena je tada primetila nešto što joj ranije nije bilo jasno.

„Mama, je l' ti njega stvarno svakog dana hranila?“

„Skoro svakog.“

„Čak i kad nisi imala dovoljno za sebe?“

Radica se nasmešila kroz suze.

„Pa, sećaš se koliko puta sam ti govorila da sam već jela?“

Milena je spustila pogled.

Odjednom se setila svih onih večeri kada je majka govorila da nije gladna, a njoj stavljala veći komad mesa u tanjir.

Shvatila je da Radica nije pomagala Petru zato što je imala mnogo.

Pomagala mu je zato što je znala kako izgleda kada čoveku nedostaje sve.

Poslednja poruka koju nije stigao da joj preda

Nekoliko dana nakon posete groblju Radicu je pozvala doktorka Jelena.

Rekla joj je da je, dok su u bolnici popisivali Petrove stvari, pronađena još jedna presavijena cedulja u unutrašnjem džepu kaputa.

Na njoj je, drhtavim rukopisom, bilo napisano samo nekoliko rečenica:

„Radice, danas sam odlučio da ti kažem istinu. Čekao sam da mi doneseš doručak, kao svakog jutra.

Nemoj da se ljutiš što sam toliko ćutao.

Znam da ćeš me mrzeti kada saznaš.

Samo te molim da zapamtiš jedno: nikada mi nisi donela običan ručak. Svaki put si me podsetila da još postoji nešto dobro u čoveku.

A ja sam se svakog dana nadao da ću jednog jutra biti dovoljno dobar da ti pogledam u oči.“

Radica je pročitala poruku nekoliko puta.

A onda je otvorila kuhinjski ormarić.

Na najvišoj polici stajala je mala plastična posuda sa plavim poklopcem.

U njoj je četrnaest godina nosila Petru hranu.

Oprala ju je poslednjeg dana, posle udesa, i od tada je nije dirala.

Uzela ju je u ruke i sela za sto.

Prvi put nije razmišljala o tome šta je Petar skrivio, ni o tome koliko je godina izgubila ne znajući istinu.

Setila se jednog zimskog jutra, kada mu je donela vruću čorbu, a on je rekao:

„Radice, blago onome ko ima nekoga da ga sačeka.“

Tada nije razumela zašto mu se glas slomio.

Sada jeste.

Petar je četrnaest godina stajao ispred njene zgrade da bi čuvao ženu čijeg je muža izdao.

A ona je četrnaest godina hranila čoveka koji je zbog nje svakog dana gledao u lice sopstvenoj krivici.

Nijedno od njih nije znalo kako da promeni prošlost.

Ali su oboje, svako na svoj način, pokušavali da učine nešto dobro sa životom koji im je ostao.

Radica je pažljivo vratila posudu na policu.

Nije želela da je baci.

Ne zato što je zaboravila šta je Petar uradio.

Nego zato što je verovala da čovek ne sme da izgubi dobrotu samo zato što ga je neko izneverio.

A kada bi je neko pitao da li bi mu ponovo nosila hranu, da je od početka znala istinu, dugo bi ćutala.

Na kraju bi odgovorila:

„Ne znam da li bih mogla da mu oprostim. Ali gladnog ga ne bih ostavila.“

00:28
Optuženi za ubistvo Danke Ilić dovedeni iz pritvora u sud Izvor: Kurir