Majčinstvo je priželjkivala godinama, prolazila kroz neuspešne pokušaje vantelesne oplodnje i gotovo izgubila nadu da će ikada držati svoje dete u naručju. A onda je, u 49. godini, Kristel Randal konačno rodila ćerku Elsi. Međutim, sreću zbog ostvarenog sna ubrzo su zamenili strah, neizvesnost i svakodnevna borba za život devojčice kojoj je dijagnostikovan izuzetno redak genetski poremećaj. Danas, dok govori o bezuslovnoj ljubavi prema ćerki, Kristel otkriva i drugu stranu kasnog majčinstva, onu o kojoj se, kako kaže, nedovoljno govori.

Njenu ispovest, koju je dala za "Dejli mejl", prenosimo u celosti:

Godinama sam tražila žene koje su postale majke u kasnijim godinama

Dok sam pokušavala da zatrudnim u kasnim četrdesetim, neprestano sam tragala za drugim ženama koje su prkosile izgledima i dobile decu kasnije u životu.

Tu je bila Šeri Bler, koja je imala 45 godina kada je rodila svoje četvrto dete, Kameron Dijaz, koja je svoju prvu ćerku dobila uz pomoć surogat majke u 47. godini, i Naomi Kembel, koja je dobila dvoje dece u ranim pedesetim, takođe uz pomoć surogat majke.

Postojalo je i mnoštvo starijih „mama-influenserki“, koje sam predano pratila na Instagramu.

Gutala sam priče tih žena. Davale su mi nadu i činile da osećam kako mi je put ka majčinstvu još otvoren, naročito u svetu u kojem postoji sve više mogućnosti za lečenje neplodnosti. Uz zdrav način života, pozitivan stav i, činilo se, neograničena finansijska sredstva za finansiranje lečenja neplodnosti, godine su izgledale kao ništa više od broja kada je reč o rađanju i podizanju deteta.

Čini se da su ovakve priče svuda oko nas. Samo prošlog meseca glumica Hilari Svonk, koja ima 52 godine, otkrila je da u decembru očekuje svoje treće dete.

Znam da mnoge žene ove priče smatraju ohrabrujućim i ne želim to da im oduzmem, ali ja sam ovde da ispričam drugačiju priču o kasnom majčinstvu, onu koju nisam često viđala na internetu kada sam u martu 2025. godine, sa 49 godina, rodila svoju ćerku Elsi, koja ima ozbiljno zdravstveno stanje.

Reč je o mutaciji gena RARB, koja utiče na razvoj nervnog sistema. Zbog toga je zvanično registrovana kao slepa osoba, a bez kiseonika svakodnevno je u opasnosti da umre, što je zastrašujuće.

kristel (2).png
Foto: Printscreen Instagram / missrandallc

Zamrzla sam jajne ćelije, verujući da sam time osigurala svoju budućnost

Zamrzla sam jajne ćelije u kasnim tridesetim, jer sam znala da biološki sat otkucava. Radim u oblasti odnosa s javnošću, a moje tridesete su prošle u vrtlogu napredovanja u karijeri, kupovine stana, putovanja, boravaka na programima za odmor i lični razvoj, festivala, zabava, mačaka i različitih ljubavnih veza.

Jednostavno još nisam upoznala pravog muškarca sa kojim bih se skrasila i nisam želela da mi se ta vrata zatvore.

Zatim sam se, u ranim četrdesetim, preselila iz Londona kako bih započela novi život u Saseksu, blizu mora i prirode, i počela ozbiljno da razmišljam o tome da sama dobijem dete.

Ali, kao što se često dešava, život se isprečio.

Lokdaun je promenio mnogo toga. Ne samo da je odložio moje planove za vantelesnu oplodnju već sam prihvatila i dobrovoljni odlazak iz firme uz otpremninu i potpuno se posvetila osnivanju sopstvene konsultantske agencije za odnose s javnošću, specijalizovane za promociju nezavisnih filmova.

Tek 2022. godine, kada sam imala 46 godina, konačno sam se vratila pokušajima vantelesne oplodnje.

Ali, nakon tri neuspešna pokušaja, ponovo sam stala.

Taj proces iscrpljuje i finansijski i emocionalno, a meni je bilo potrebno da ponovo uspostavim ravnotežu.

 Posle tri neuspešna pokušaja morala sam da prihvatim bolnu istinu

Potpuno sam se posvetila poslu, koji je dobro napredovao. Moja kompanija je cvetala i stajali smo iza mnogih kampanja za dokumentarne filmove nagrađene Oskarom, ali sam i dalje osećala da nešto nedostaje.

Zato sam 2024. godine odlučila da pokušam još jednom, ali embrioni nastali od mojih zamrznutih jajnih ćelija bili su potrošeni.

Kada sam ih zamrzla deset godina ranije, nikada nisam pomislila da bi se to moglo dogoditi. Od početnih deset jajnih ćelija, samo šest je bilo upotrebljivo i nijedan pokušaj nije uspeo.

Kada sam ih zamrzavala, to mi je više ličilo na polisu osiguranja. Nisam čak ni mislila da ću ikada morati da iskoristim ijednu.

A ipak, eto me, sa 46 godina, nakon što sam već potrošila gotovo 20.000 funti, dok su mi mogućnosti polako nestajale. Klinika za vantelesnu oplodnju predložila mi je da razmislim o doniranom embrionu. Rekla sam ne.

Morala sam da prođem kroz tugu zbog činjenice da neću imati dete koje je genetski moje.

Pokušavala sam da se pomirim sa tim da neću postati majka.

Imala sam mnogo prijateljica bez dece, a sve više žena javno je govorilo o tome da su odlučile da ne postanu majke.

Ali moja čežnja za decom nije nestajala.

Raspitivala sam se o usvajanju, ali je vreme čekanja bilo dve godine. Zato sam, šest meseci kasnije, kada me je klinika za vantelesnu oplodnju ponovo pitala, pristala na donirani embrion.

Konačno sam zatrudnela, a onda je počela borba koju nisam mogla ni da zamislim

U to vreme bila sam u relativno novoj vezi sa divnim muškarcem po imenu Den, koji me je podržavao i ohrabrivao da pokušam ponovo.

Pošto nismo bili dugo zajedno, manje od godinu dana, ostala sam pri svom prvobitnom planu.

Posle dva pokušaja ostala sam trudna.

Bila sam presrećna. Delovalo je nestvarno.

kristel (2).png
Foto: Printscreen Instagram / missrandallc

Iako sam imala 48 godina, trudnoća je protekla bez problema. Sa lakoćom sam prošla sve važne preglede: ultrazvuk u 12. nedelji, a zatim i onaj u 20. nedelji.

Činilo se da sve ide glatko, baš kao kod onih starijih majki koje su mi davale nadu tokom mog puta kroz vantelesnu oplodnju.

Ali, za razliku od njihove dece, moja ćerka Elsi rođena je sa genetskim poremećajem toliko retkim da je u svetu poznato manje od 100 slučajeva.

Veća je verovatnoća da vas udari grom ili pojede ajkula.

Čim se rodila, znali smo da nešto nije sasvim u redu.

Pri disanju je ispuštala zvuke nalik ptičjem cvrkutu i nije mogla da otvori oči.

A kako su se pojavljivali i brojni drugi problemi, pluća koja su bila nešto manja nego što bi trebalo, dve rupice na srcu koje su se u međuvremenu zatvorile i smanjen mišićni tonus, postalo je jasno da postoji genetski poremećaj.

Ipak, prošla su još tri meseca pre nego što smo dobili zvaničnu dijagnozu, nakon prvobitnih analiza krvi.

Naravno, i dalje sam slavila to što sam postala majka, ali sada, kada pogledam unazad, vidim taj trenutak kao onaj u kojem se moj život podelio na dva dela.

Kada bi taj trenutak imao zvuk, bio bi to zvuk Kvinovih noktiju koji grebu po školskoj tabli u filmu „Ajkula“, kada pokušava da utiša prepunu prostoriju.

Da, konačno sam postala majka prelepe devojčice, ali moj put od tog trenutka izgledao je drugačije nego što sam zamišljala.

Gledala sam kako moja beba prestaje da diše i postaje plava

Elsino stanje nastalo je kao nova mutacija, što znači da nije nasledno.

Prošle godine proveli smo osam meseci u bolnici jer je Elsi počela da ima zastrašujuće epizode tokom kojih bi, kada se uznemiri, prestajala da diše na dva do tri minuta i postajala plava.

U najgorim trenucima to se dešavalo više puta dnevno i bila joj je potrebna ventilacija pomoću ručne maske i balona, postupak u kojem joj se na malo lice stavlja maska, a vazduh se ručnim pritiskanjem balona potiskuje u pluća.

Kao novopečenoj majci, bilo mi je nemoguće da to gledam.

Sve oko mene odvijalo bi se usporeno, bez zvuka, sve dok se alarm za hitne slučajeve ne bi zaustavio i neko me pitao da li sam dobro.

U to vreme rečeno nam je da nijedan paket kućne nege ne bi mogao da pokrije naše potrebe ukoliko bi takva ventilacija bila neophodna.

Zato smo u novembru poslati u hospis kako bi se utvrdilo kako će se Elsi nositi sa stanjem bez ozbiljnijih medicinskih intervencija.

Svi smo očekivali da će Elsi umreti.

Bili smo toliko sigurni u to da je moja majka, koja je Francuskinja, insistirala da Elsi bude krštena u hospisu, uz lokalnog sveštenika, sveće bez plamena i crkvene himne odsvirane na Panovoj fruli.

Ali Elsi, pravi borac, dokazala je da svi greše.

Pokazala je da može da preživi uz manje intenzivnu intervenciju, u ovom slučaju uz malu ručnu bocu sa kiseonikom umesto ventilacije balonom.

Tako smo u februaru ove godine konačno mogli da je odvedemo kući, uz paket nege koji finansira britanska Nacionalna zdravstvena služba (NHS).

Bolest naše ćerke udaljila je Dena i mene

Dok smo boravili u bolnicama, Den i ja smo živeli odvojeno.

Ja sam ostajala u bolnici i pokušavala da se povremeno vratim kući na jednu noć, ali nas je težina svega što se svakodnevno događalo sve više udaljavala jedno od drugog.

Bilo je trenutaka kada smo jedva i razgovarali.

Ipak, nastavili smo da se borimo i zajedno smo radili na uspostavljanju rutine koju danas imamo. On obožava Elsi i, što se nas tiče, oduvek je bio njen tata.

Otkako se vratila kući, Elsi nadoknađuje izgubljeno vreme. Napreduje i razvija se svakog dana.

Iako njena budućnost sada izgleda mnogo bolje, i dalje će živeti sa značajnim invaliditetom. Zbog svog stanja ima oštećenje vida i zakonski se smatra slepom osobom.

Kasni u razvoju i još ne znamo da li će prohodati. Ali ona je srećna beba, uvek nasmejana. Zna da je voljena.

Izgleda kao mali anđeo, sa plavom kovrdžavom kosom.

Moja majka je zove „ma petite blondinette“, moja mala plavušica.

kristel (2).png
Foto: Printscreen Instagram / missrandallc

Njen osmeh obasjava naše dane, ali opasnost još nije prošla

Elsi najviše voli da se privije uz svoje omiljene ljude, da rukama prelazi preko nečijeg lica i da ciči od uzbuđenja kada pronađe tatinu bradu.

Kada je posebno srećna, duboko uzdahne i toliko snažno sisa cuclu da izgleda kao mali zec.

Zbog oštećenja vida obožava sve zvukove, naročito muziku i kada imitiram gotovo bilo šta – impale, druge glasove, budilnike, šta god vam padne na pamet.

Njen bezubi osmeh obasjava sve naše dane.

Kada je Elsi zadovoljna, isplazi svoj mali jezik, poput žirafe, kako bi celom svetu pokazala koliko je srećna.

Sada ima 18 meseci.

Elsine epizode apneje i dalje se javljaju gotovo svakog dana, ali su kraće i ređe, a ona sve bolje uspeva sama da reguliše svoje stanje.

Ipak, bocu sa kiseonikom i dalje moramo stalno da nosimo sa sobom.

Dovoljna je samo jedna ozbiljna epizoda.

Deljenje naše priče duboko je lična stvar i povremeno je bolno vraćati se na sve što se dogodilo.

Ali odlučila sam da javno istupim sa jednim jedinim ciljem: da podignem svest o Elsinom stanju i, na kraju, prikupim sredstva za naprednije genetsko lečenje, kako za nju tako i za druge.

Naprednija genska terapija možda bi mogla da ublaži Elsin invaliditet.

Što je još važnije, možda bi mogla da je održi u životu.

Mislila sam da sam platila najskuplje genetske testove, a onda sam saznala istinu

Takođe, nije moguće govoriti o našoj priči, a da se ne zapitamo da li bi trebalo drugačije razgovarati o vantelesnoj oplodnji, kako bi se pružila veća zaštita i bolje smernice ukoliko nešto pođe naopako.

Kada se Elsi rodila, komplikacije koje nisu bile uočene ni na jednom ultrazvučnom pregledu predstavljale su ogroman šok.

I ne samo to.

Tokom procesa vantelesne oplodnje mislila sam da sam platila najskuplji oblik genetskog testiranja.

Pozvala sam kliniku, ali se ispostavilo da, kada nešto pođe naopako, ne mogu mnogo toga da vam garantuju.

Rekli su da je poremećaj toliko redak da je mala verovatnoća da bi ga test otkrio.

Genetičarka mi je rekla da uvek mogu da se obratim njihovom timu za psihološku podršku i popijem virtuelnu šolju čaja sa njima, ako bi mi to ikada pomoglo.

Poželela sam da je udarim pesnicom u lice.

Da, bila sam starija majka, ali pošto Elsi nije genetski moje dete i začeta je pomoću donirane jajne ćelije mnogo mlađe žene, nisam mogla da razumem kako se to dogodilo.

Od samog početka u bolnici su znali da stanje verovatno nije nasledno, ali su takođe rekli da nijedno genetsko testiranje koje nude klinike za vantelesnu oplodnju u Velikoj Britaniji nije dovoljno sveobuhvatno.

Ti testovi nisu obuhvatali onoliko toga koliko ste mislili da obuhvataju.

Pitala sam da li postoji mogućnost da je njen razvoj u materici starije žene imao neku ulogu.

Rečeno mi je da je to malo verovatno, s obzirom na to koliko je poremećaj redak, ali činilo se da niko zapravo ne zna.

Danas imam 50 godina i ponekad poželim da sam deset godina mlađa

Poput mnogih starijih mama-influenserki koje sam nekada pratila, uglavnom sam bila u dobroj fizičkoj kondiciji i zdrava, bavila sam se jogom i trudila se da gotovo svakog dana preplivam kilometar.

Ne sumnjam da je očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja odigralo veliku ulogu u tome što uspevam da se nosim sa mnogo složenijim i zahtevnijim rasporedom.

Ali pošto je nešto pošlo naopako, moje godine sada imaju mnogo veći značaj.

Nije važno koliko sam zdrava, postoje dani kada poželim da sam deset godina mlađa.

Sada sam pedesetogodišnja žena koja je od osobe koja nikada u životu nije pila kafu postala neko ko je praktično koristi kao sredstvo za održavanje života.

Takođe, noću ostajem budna brinući se o tome ko će se starati o Elsi kada ostarim.

To nisu stvari o kojima sam na isti način razmišljala dok sam bila trudna.

Naravno, beba će uvek promeniti vaš odnos prema poslu, društvenom životu i partnerskoj vezi.

Ali kada imate dete kojem je potrebno toliko nege koliko Elsi, to znači da morate da prilagodite mnoge stvari na načine koje nikada nisam mogla ni da zamislim.

Mnogo toga u roditeljstvu sa Elsi liči na iskustvo svake druge majke: radost dok je gledam kako radi nove stvari, naša povezanost, maženje, Elsino razvijanje odnosa sa ljudima koje voli, praćenje rutine, nedostatak sna i neprestano usklađivanje obaveza.

Zato sadržaji uobičajenih mama-influenserki i dalje mogu da budu relevantni za mene.

Ali polako počinjem da pronalazim i ljude koji više govore o razvojnim prekretnicama koje su važne nama, iako drugima verovatno deluju sasvim sitno.

Za napredak poput toga da se dete konačno samo okrene ili popije gutljaj iz kašike mogu biti potrebni meseci suza i odlučnosti.

Želim da promenim način na koji društvo gleda na invaliditet, ali pre svega želim da budem mama

Želim da ovo iskustvo učinim normalnijim gde god mogu i da smanjim društvenu stigmu koja prati invaliditet.

Želim da se borim za naprednije genetsko lečenje. Želim sve to da uradim.

Ali želim da radim sve te stvari i da istovremeno jednostavno budem mama svojoj Elsi, predivnoj devojčici koju ne bih menjala ni za šta na svetu", zaključila je.

00:33
Čegi bend Izvor: Kurir