Ovo je priča o nečemu što je trebalo da bude porodično putovanje, prilika za uživanje, zimski odmor i nova iskustva, a pretvorilo se u jedan od emocionalno najtežih dana koje je ikada doživela.

Sve je počelo bezazleno. Irena i njen muž otputovali su u Kanadu da posete njenu sestru i zeta. Porodica koja tamo živi ima decu, ustaljen ritam, iskustvo sa zimskim sportovima i planine koje su im gotovo svakodnevica. Njih dvoje dece nemaju, a skijanje im je još uvek nešto novo i nesigurno. Za nju – gotovo potpuno nepoznato.

zima-thinkstock.jpg
Foto: Thinkstock

Na skijama je bila svega nekoliko puta u životu. Jednom davno, još 2019. godine, i dva puta ove sezone. Četiri puta kao odrasla osoba. Bez časova, bez pravog vođenja, bez vremena da se telo i glava naviknu. Početnik u punom smislu te reči. Njen muž je imao tek nijansu više iskustva, ali ni približno dovoljno da se oseća samouvereno na ozbiljnim stazama.

Tog dana su svi zajedno otišli na Sunshine. Zet je preuzeo ulogu vodiča. Kada ih je poveo žičarom na vrh, već tada je u stomaku osetila nelagodnost. Nije znala staze, nije znala gde idu, ali je verovala. Verovala jer su oni iskusniji, jer su oni platili karte, jer „znaju šta rade“.

Na vrhu planine, stvari su se naglo promenile

Kada je predložila da se spuste zelenim stazama, on je to odbio. Ne samo odbio – insistirao je. Postao je agresivan, grub, nestrpljiv. Govorio je da je karta skupa, 170 dolara po osobi, da nema smisla „trošiti pare“ na lake staze. Obećao je da tamo ima zelenih staza. To obećanje nije bilo istina.

devojka.jpg
Foto: Profimedia

Našli su se na crnoj stazi

Strah koji ju je obuzeo nije bio običan. Bio je paralizujući. Telo joj se ukočilo, noge nisu slušale, misli su se rasule. Dok su drugi kretali nizbrdo, ona je ostala zaleđena. Spust koji je usledio bio je borba za goli osećaj kontrole. Plakala je dok se spuštala. Suze su se mešale sa snegom, vid joj se mutio, disanje je postajalo plitko.

Umesto razumevanja – vika.

„Saberi se.“
„Nije to ništa.“
„Samo je u glavi.“
„Preteruješ.“

Niko nije hteo da vidi da osoba koja je stala na skije svega nekoliko puta ne bi smela da bude na crnoj stazi. Nije imala časove. Nije imala tehniku. Nije imala psihološku sigurnost. Ljudi su je ostavljali, nizali se niz stazu, osim njene sestre i njenog muža, koji su ostali uz nju dok se raspadala iznutra.

shutterstock-250201999.jpg
Foto: Shutterstock

Kada su konačno sišli, ništa nije bilo isto

Od tog trenutka, ona više nije mogla ni da pomisli na skijanje. Čak ni na zelene staze. Strah se uvukao duboko. Telo joj se treslo satima. Suze su same navirale. Samopouzdanje koje je jedva postojalo – potpuno se raspalo. Bila je fizički iscrpljena, psihički slomljena, emocionalno preopterećena.

A oko nje – ljutnja.

Priče o novcu. O „bačenim parama“. O tome kako „ne želi da se potrudi“. O tome kako „samo ima blokadu“.

Nije mogla ni da jede, ni da pije. Nije želela ništa. Samo da se sve završi.

Kasnije je shvatila – bila je u šoku.

U pokušaju da razume šta se desilo, suprugova sestra je prišla sa rečima koje su možda bile dobronamerne, ali su bolele. Govorila joj je da se oseća krivom, ali i da je ona sposobna, da je mogla to da izdrži, da je trebalo više da se potrudi. To je bio trenutak kada se sve u njoj ponovo slomilo. Zamolila ju je da ode. Znala je jedno: nikada nije trebalo da bude na toj stazi. To nije bilo pitanje stava, hrabrosti ili volje. To je bilo pitanje veštine – koje nije imala.

Osećala je da porodica uporno umanjuje ono što se dogodilo, svodeći sve na „psihičku blokadu“, dok je istina bila mnogo jednostavnija i surovija – bila je gurnuta daleko preko svojih granica.

shutterstock-554344690.jpg
Foto: Shutterstock

Spas tog dana došao je na potpuno drugom mestu – u bazenu hotela. Plivanje. Topla voda. Pokret bez straha. Tamo je prvi put tog dana udahnula punim plućima. Tamo se ponovo nasmejala. Tamo je telo počelo da se smiruje.

Važno joj je bilo da naglasi jedno – njen brak nije u pitanju. Njen muž je bio slomljen gledajući njen strah. Bio je van sebe jer je osećao da ju je doveo u situaciju koja ju je povredila. Ali ona je videla njegov strah isto koliko je on video njen. On se suzdržavao, ćutao, ostajao uz nju, jer je znao da bi bilo kakav sukob sa zetom na stazi samo dodatno traumatizovao sve – nju, njenu sestru, decu.

Iz tog dana izašla je sa jednom jasnom lekcijom: njene granice su bile pređene. I to se više neće ponoviti.

Danas je oprezna kada pomisli na skijanje. Strah je još tu. Ali postoji i plan. Razmišlja o razgovoru sa psihologom – ne kao znak slabosti, već kao način da sebi vrati sigurnost. Kada se vrati na skije, to neće biti bez instruktora. Biće to uz časove, strpljenje i ljude koji znaju da granice postoje s razlogom. A možda će ovu sezonu jednostavno preskočiti. I to je u redu.

shutterstock_2167135819.jpg
Foto: Shutterstock

Najvažnije što je shvatila jeste da nije dužna da dokazuje hrabrost po cenu sopstvene bezbednosti i mentalnog zdravlja.

I na kraju – zahvalnost. Duboka, iskrena zahvalnost svima koji su je saslušali, razumeli i pružili podršku. Njihove reči nisu pomogle samo njoj, već i njenom mužu, u trenucima kada ona nije imala snage da govori.

Nekad je najveća pobeda – priznati sebi da je bilo previše. I odlučiti da sledeći put bude drugačije.

Kako danas Irena leči traumu

Danas, nekoliko meseci kasnije, Irena sedi u mirnoj, svetloj ordinaciji psihijatra i prvi put bez stezanja u grudima izgovara rečenicu koju dugo nije mogla da složi u glavi: „Tada sam se stvarno uplašila za sebe.“ Ne dodaje objašnjenja, ne umanjuje događaj, ne traži opravdanja. Samo govori istinu, onakvu kakva jeste.

Na početku terapije mislila je da „preteruje“. Da je sve to možda zaista bila samo loša epizoda, trenutak slabosti, nešto što je trebalo da zaboravi. Međutim, telo je imalo drugačije mišljenje. Dovoljno je bilo da vidi snimak planine, da čuje reč „staza“, da oseti hladan vazduh, pa da joj se dlanovi oznoje, disanje ubrza, a misli rasprše. Nije to bila drama – bio je to jasan, sirov trag traume.

Psihijatar joj je već na prvom susretu objasnio nešto što joj je donelo ogromno olakšanje: njen strah nije bio iracionalan. Bio je realan, telesni odgovor na situaciju u kojoj je bila objektivno ugrožena, bez znanja, veštine i izbora. Nije joj „pukla psiha“. Nije bila slaba. Njeno telo je reagovalo kako je jedino znalo – pokušalo je da je zaštiti.

psihijatar--stockphotoconfidentfemaledoctorlisteningtothepatientwhilesittingatthemedicaloffice2284035713.jpg
Foto: Shutterstock

Rad na traumi nije bio brz, niti lak. Prvih nekoliko susreta svodilo se na polako vraćanje poverenja u sopstvene osećaje. Irena je godinama naučila da se prilagođava, da ne pravi probleme, da ne kvari raspoloženje drugih. Na planini je upravo to uradila – prećutala je nelagodnost dok nije postala nepodnošljiva. Terapija ju je učila suprotnom: da prepozna signal i da reaguje na vreme.

Kroz razgovore je polako razvezivala čvorove u sebi. Nije trauma bila samo crna staza. Bila je to agresija autoriteta, pritisak porodice, osećaj da nema pravo da kaže „ne“, strah da će razočarati druge ako zaštiti sebe. Skijanje je postalo simbol – mesto gde su se sve te stvari sudarile.

Psihijatar ju je učio tehnikama smirivanja tela: disanje, prizemljavanje, vraćanje kontrole nad trenutkom. Učila je kako da prepozna kada je strah sadašnji, a kada je samo sećanje koje se ponavlja. Najvažnije od svega – učila je da sebi veruje. Da kada oseti da nešto nije u redu, to jeste validno, bez potrebe da iko drugi to potvrdi.

Ponekad bi izašla sa terapije iscrpljena, sa glavoboljom i suzama u očima. Ponekad bi izašla lakša, kao da je deo tereta ostavila u toj sobi. Proces nije bio linearan. Bilo je dana kada bi pomislila da je „gotova s tim“, i dana kada bi joj srce poskočilo na najmanji okidač. Ali sada je znala šta se dešava. I to znanje joj je davalo snagu.

Danas Irena više ne beži od skijanja u mislima, ali ga i ne forsira u stvarnosti. Dozvolila je sebi luksuz izbora. Ako se jednog dana vrati na stazu, biće to pod njenim uslovima: sa instruktorom, na zelenoj stazi, bez publike, bez pritiska, bez dokaza. A ako se ne vrati – i to je u redu. Njena vrednost ne meri se hrabrošću na planini.

Žena u zelenoj trenerci
Foto: Shutterstock

Najveća promena desila se iznutra. Naučila je da postavlja granice, čak i kada joj glas zadrhti. Naučila je da kaže „ovo mi je previše“ bez osećaja krivice. Naučila je da trauma ne mora da definiše njen život, ali mora da se sasluša.

Irena danas ne ide kod psihijatra jer je slomljena. Ide jer se sastavlja. Jer bira sebe. Jer razume da je briga o mentalnom zdravlju jednako važna kao i svaka druga vrsta oporavka.

I možda najvažnije – više ne sumnja u ono što je tada osetila. Zna da je bila u pravu. I to znanje, tiho ali čvrsto, postalo je njen oslonac za sve što dolazi.

Stil / Redit