“Nisam očekivala da ću se vratiti kući ranije. Nisam ni planirala. Ali, kad mi je šefica rekla da je sastanak otkazan, srce mi je zaigralo – napokon ću iznenaditi Stevana. Kupila sam mu omiljene kolače u obližnjoj poslastičarnici, a sebe sam već videla ispod toplog tuša i veče uz film. Ključ je tiho škljocnuo u bravi, a stan je bio obavijen neobičnom tišinom.
“Stevane?” – pozvala sam tiho, skidajući kaput. Nije odgovorio. Ušla sam u dnevni boravak i zastala kao ukopana. Na kauču, ispod mog omiljenog pokrivača, ležali su Stevan i Lidija. Moja Lida.Najbolja prijateljica još iz osnovne škole, sestra koju nikad nisam imala. Njihove ruke isprepletene, kosa razbarušena, a pogled… Pogled koji su mi uputili kad su shvatili da stojim na vratima bio je dovoljan da mi se svet sruši.
“Anđela… nije ono što misliš…” Stevan je ustao, pokušavajući navući majicu, ali reči su mu visile u vazduhu kao dim od cigarete. Lejla je ćutala, gledala u pod, suze su joj klizile niz obraze. Ja sam samo stajala, s kolačima u ruci, osećajući kako mi srce lupa toliko glasno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.
“Nije ono što mislim? Onda mi objasnite šta je!” – glas mi je bio promukao, ali čvrst. Dino je pokušao prići, ali sam se povukla. “Ne prilazi mi! Kako ste mogli? Oboje!”
Lidija je tiho prošaptala: “Anđo, oprosti… nisam htela…”
“Nisi htela? Što nisi htela? Spavati s mojim mužem ili izdati prijateljicu?” – reči su mi izlazile same od sebe, svaka kao udarac bičem. Stevan je pokušavao nešto reći, ali nisam ga više čula. Sve što sam osećala bila je praznina i hladnoća koja mi se uvlačila pod kožu.
Istrčala sam iz stana, ostavljajući iza sebe sve – kolače, kaput, sećanja. Hodala sam satima gradom, gledajući ljude kako žure svojim životima, dok se moj raspadao na komadiće. U glavi su mi odzvanjale slike – naše svadbe, Lidijine poruke podrške kad mi je tata umro, Stevanov osmeh kad smo prvi put zajedno otišli na more...
Nisam znala gde ću. Nazvala sam mamu.“Anđo, dušo, što se dogodilo? Zašto plačeš?”- “Mama… Stevan me je prevario. S Lidijom.”
S druge strane tišina. Pa dubok uzdah. “Dođi kući. Sve ćemo rešiti. Nisi sama.” Tih nekoliko reči bilo je sve što mi je trebalo da ne puknem potpuno.
Kod mame u stanu mirisalo je na pitu i limunadu. Sela sam za sto kao dete koje traži utehu nakon lošeg sna.
“Znaš, Anđela,” rekla je mama dok mi je stavljala ruku na rame, “ljudi greše. Ali ti nisi kriva za tuđe grehe. Tvoja vrednost nije određena time koliko te neko voli ili izdaje.”
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po porukama s Lidijom – smijale smo se glupostima, delile tajne o prvim simpatijama, planirale zajednička putovanja koja se nikad nisu dogodila jer je uvek nešto bilo važnije. S Stevanom sam gradila dom, sanjala decu, verovala da smo tim protiv celog sveta.
Sutradan me nazvao Stevan.
“Anđela, molim te, možemo li razgovarati? Znam da sam pogrešio… Ne znam što mi je bilo… Volim te…”
“Voliš li me ili voliš ideju mene? Voliš li nas ili samo ono što ti pružam? Kako si mogao uništiti sve zbog trenutka slabosti?”
Ćutao je.
Lidija mi nije pisala danima. Kad se napokon javila, poruka je bila kratka: “Zaslužuješ bolje od mene. Oprosti.” Nisam znala mogu li joj ikad oprostiti. Nisam znala mogu li oprostiti sebi što nisam videla znakove – kasni dolasci kući, tajni pogledi kad smo svi zajedno na piću.
Prolazili su dani. Mama me terala da jedem, prijateljice su me zvale na kafu i šoping, ali ja sam bila prazna ljuštura. Jedne večeri sela sam pred ogledalo i pitala se: “Ko si ti sada? Jesi li samo žena koju su izdali ili si nešto više?”
Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan po nekoliko rečenica – o boli, o ljutnji, o sitnim radostima kad sunce obasja prozor ili kad me pas iz susedstva dođe pozdraviti pred zgradom. Polako sam shvatila da život ne prestaje kad te izdaju oni koje voliš najviše.
Stevan me molio za oproštaj još nekoliko puta. Nudio je terapiju za parove, obećavao da će prekinuti svaki kontakt s Lidijom. Ali nešto u meni se slomilo zauviek. Nisam mogla zaboraviti pogled koji su delili kad su mislili da ih niko ne vidi.
Lidiju sam srela jednom na ulici kod Cvetkove pijace. Pogledale smo se i nijedna nije rekla ni reč. U njenim očima videla sam žaljenje i tugu, ali nisam više osećala bes – samo umor.
Godinu dana kasnije preselila sam u Novi Sad zbog posla. Novi grad, novi ljudi, nova ja. Povremeno me zaboli kad vidim parove kako šetaju držeći se za ruke ili kad čujem pesmu koju smo Stevan i ja voleli slušati dok kuvamo nedeljni ručak.
Ali sada znam – vredim više od tuđe izdaje. Vredim ljubavi koja ne boli i prijateljstva koje ne izdaje.
Šta biste vi učinili na mom mestu? Može li se ikada oprostiti takva izdaja ili je bolje krenuti dalje i pronaći sebe iznova?
