Ilja je došao kući sa posla tužan. Zagrlio je dečake koji su mu istrčali u susret, poljubio ih, nije se presvukao u kućnu odeću, otišao je u kuhinju i rekao Ani:
"Hajde, moramo da razgovaramo."
Ana je obrisala ruke o kecelju (upravo je pravila knedle sa šljivama), sela je na ivicu stolice i spremala se da sasluša šta to ima da joj kaže, njen voljeni muž.
"Uopšteno, stvar je ovakva... Ana. Odlazim. Već dugo sam zaljubljen u drugu ženu. Toliko je volim, siguran sam da mi je to sudbina. Kristina je moja sudbina. Oprosti mi. Teško mi je ovo da kažem, ali ja te više ne volim".
Ana je pogledala svog muža iznenađenim pogledom.
"Kako da me ne voliš. Zar ne voliš mene i svoje sinove?"
"Volim! Volim Jovana i Marka! Doći ću po njih vikendima i praznicima," poče Ilija da se pravda.
"Zašto vikendi i praznici? Uzmi ih sada. Deca treba da odrastaju u potpunoj porodici. Otac - majka. I sad su usamljeni, a ne nakon razvoda. Ja ću srediti svoj život, a ti ih uzmi, tako da deca imaju u kući i oca i majku."
Priča o jednom razvodu do kojeg nikad nije ni došlo...