Mont Everest – san i noćna mora svih planinara. Mesto gde se isprepliću trijumfi i tragedije, gde se slavne pobede često pretvaraju u gorke poraze. Među stotinama ljudi koji su ostavili život na njegovim ledenim padinama, ime Francis Arsentiev zauzima posebno mesto. Njena priča je priča o hrabrosti, ljubavi i tragičnom kraju koji i danas budi jezu među onima koji se usude da kroče u „zonu smrti“.
Prva Amerikanka bez dodatnog kiseonika na Everestu
Francis Jarbo Arsentiev rođena je 18. januara 1958. godine u Honoluluu na Havajima. Ljubav prema planinama javila se rano – već sa šest godina otac ju je odveo u Kolorado, gde je prvi put videla snegom prekrivene vrhove. Godinama kasnije, planinarstvo je postalo njen životni poziv i strast.
Upoznala je ruskog alpinistu Sergeja Arsentieva 1992. godine, a ubrzo nakon venčanja zajedno su počeli da osvajaju najviše vrhove sveta.
Francis je postala prva Amerikanka koja se na skijama spustila sa Elbrusa, zajedno su osvojili i Denali, najviši vrh Severne Amerike. Ali njihov najveći cilj bio je Mont Everest i to bez upotrebe dodatnog kiseonika, poduhvat rezervican samo za najspremnije i najupornije.
Put ka vrhu i ulazak u „zonu smrti“
U maju 1998. godine stigli su u bazni kamp. Nakon nekoliko dana aklimatizacije, 22. maja, ostvarili su svoj san – stali su na vrh sveta, na 8.849 metara nadmorske visine. Ipak, trijumf je trajao kratko. Povratak niz planinu pokazao se kao paklena borba – ekstremno niske temperature, nedostatak kiseonika i iscrpljenost usporavali su svaki njihov korak.
Prinudno su prenoćili iznad 8.000 metara – u zloglasnoj „zoni smrti“, gde telo počinje da se gasi. Negde tokom spuštanja par se razdvojio. Sergej je sledećeg jutra shvatio da Francys nije stigla u kamp i krenuo da je traži.
„Ne ostavljaj me“ – potresni susreti na padinama Everesta
Tog 23. maja 1998. godine, tim penjača iz Uzbekistana pronašao je Francis u kritičnom stanju. Bila je bez kape, sa teškim promrzlinama, virile su joj kosti i bila je jedva svesna. Pružili su joj kiseonik i pokušali da je pomere niže, ali iscrpljenost i surovi uslovi primorali su ih da donesu strašnu odluku – morali su da je ostave.
- Nedugo zatim naišao je drugi tim. U polusvesnom stanju, Francis je izgovorila rečenice koje su ostale zabeležene u istoriji himalajskih tragedija:
„Ne ostavljaj me“,
„Zašto mi to radiš?“,
„Ja sam Amerikanka.“
Te iste večeri uzbekistanski tim je sreo Sergeja – to je bio poslednji put da je viđen živ.
Poslednji pokušaj pomoći i „Uspavana lepotica“
Sutradan, 24. maja, britanski alpinista Ian Vudal i Južnoafrikanka Keti O’Daud naišli su na Francis. Bila je jedva živa, dezorijentisana i vezana za užad kojom su pokušavali da je spuste. Vetar se pojačavao, vidljivost je bila sve slabija, a mogućnost preživljavanja – nikakva. Doneli su istu tešku odluku kao i prethodni tim – morali su da se spasu.
Francis je umrla na padini, s belom, promrzlom kožom i mirom na licu koji su penjači opisivali kao „kraljevskim tenom“. Od tada je dobila nadimak „Uspavana lepotica“. Njeno telo godinama je ostalo na istom mestu, postavši jezivi orijentir za one koji su jurili ka vrhu.
Misterija Sergejeve smrti
Godinama se nije znalo šta se dogodilo Sergeju. Tek 2008. godine njegovo telo pronađeno je u pukotini. Smatra se da je stradao pokušavajući da spasi suprugu. Da li je stigao do nje i koliko je bio blizu uspeha – ostaće zauvek nepoznato.
U proleće 2007. godine Ian Vudal vratio se na Everest sa jednom misijom – da ukloni telo Francis i omogući joj miran počinak. Omotao ju je američkom zastavom i, nakon kratkog opela, zamotao u vreću i gurnuo njeno telo niz padinu, daleko od očiju onih koji dolaze na vrh.
Trag koji ne bledi
Francis Arsentiev imala je samo 40 godina i iza sebe ostavila sina. Njena i Sergejeva priča nije samo priča o ambiciji i hrabrosti, već i opomena o smrtonosnoj ceni koju ekstremni alpinizam može da zahteva.
Tragedija iz 1998. ostala je jedna od najpotresnijih u istoriji osvajanja Mont Everesta – priča o dvoje ljudi koji su sanjali isto, krenuli zajedno ka vrhu sveta, a zauvek ostali na njegovim padinama.