O prvim godinama vladavine Sulejmana Veličanstvenog već smo pisali. Osim teritorijalnog širenja, obeležio ih je odnos s jednim bivšim robom. Reč je o Ibrahim-paši Paržaninu (1493. – 1536.), sinu siromašnog ribara s grčkog otrva Parge, koji je u osmanlijsku državu došao dankom u krvi. Kao dečak izložen je na pijaci robova u Manisi, gde ga je kupila neka bogata udovica.

Pružila mu je dom i vrhunsko obrazovanje: Ibrahim se upoznao s delima grčkih filozofa i arapskih astronoma, svladao niz stranih jezika i postao vešt muzičar. Sulejman ga je upoznao još kao mladić, kad se kao namesnik u Manisi oduševio njegovim virtuoznim sviranjem violine. Postali su bliski prijatelji.

Ipak, Ibrahim je delom bio kovač vlastite nesreće. Nakon pohoda na Austriju 1532. godine, okončanog zauzimanjem tvrđave Kiseg, izaslanici Karla V. i Ferdinanda I. Habsburškog došli su u Istanbul kako bi pregovarali o miru. Ibrahim-paša ih je primio u punom sjaju, ističući svoj značaj u vođenju državnih poslova. Hroničari su zabeležili sledeće njegove reči:

"Što ja učinim, dobro je učinjeno. Običnog konjušara mogu postaviti za pašu, mogu po miloj volji deliti zemlje i kraljevstva, a mir i rat su u mojoj ruci".

Do Sulejmanovih ušiju doprle su priče o nadmenosti njegova velikog vezira, ali mu je još duboko verovao.

Stvari su se promenile tekom rata sa Safavidima 1533. godine. Premda je misija završila uspešno, zauzimanjem Bagdada, vojnim se logorom proširila priča da Ibrahim kuje zaveru protiv sultana. Kad je ovaj čuo da mu najbolji prijatelj radi o glavi (a da li je zaista bilo tako, ostaje zagonetka), sudbina Ibrahim-paše bila je zapečaćena. Sulejman je, teška srca, naredio njegovo ubistvo.

Ipak, prijateljska veza još je bila snažna. Sultan je nekoliko večeri proveo u društvu nekadašnjeg štićenika, ostavljajući mu mogućnost da pobegne. Premda Ibrahimova pisma pokazuju da je bio svestan sudbine koja ga čeka, nije se spasio. Ubijen je na današnji dan, 15. marta 1536. godine, kad je došao na večeru sa sultanom. Zadavljen je svilenim gajtanom, što je bio običaj kod pogubljenja visokih službenika. Tako je Makbul (“Miljenik”) postao “Maktul” (“Pogubljenik”).

Svi su sumnjali da je veliki uticaj na Sulejmanovu odluku imala Hurem