U mitu smrt je obično personifikovana. Ovu personifikaciju Sloveni poznaju kao MORANU, Morenu, Marenu, ruske bajke je pominju kao lepu princezu-ratnicu Marju Morevnu.
Morana je opšte slovensko božanstvo smrti. Javlja se pod imenima Maren, Marena, Mora, Kikimora.
Maren je "demon smrti u kletvama" U Štipu, u Makedoniji, kaže se "Maren crn da te ubije...". U Bugarskoj se kaže "Nek me ubije Maren". Prema Vuku Karadžiću, Mora je noćni leptir koji čuči na prsima usnulog i siše mu krv. Mora je, prema narodnom verovanju, demonski ženski lik koji muči ljude donoseći im strašne snove o smrti.
Svi znaju izraz "noćna mora". Reč poMOR označava masovnu smrt ljudi ili životinja. Morija je demon bolesti i smrti, moriti znači isto što i ubijati. Hanuš smatra da je opšte slovensko božanstvo smrti MORANA, vremenom u hrišćanstvu degradirano, postavši demonsko biće, čime je umanjeno prvobitno značenje božanstva. Ime Morane potiče od indoevropskog korena MOR što znači smrt. Morana je, dakle, paganska personifikacija smrti, koja je Hrišćanstvu sasvim nepotrebna jer ono nudi koncepciju večnog života.
Svaka religija ima jedan veoma važan zadatak, zadatak koji gotovo da čini njenu suštinu i MORA da bude izvršen. Mora imati priču koja će vernike osloboditi straha od SMRTI koji spada u takozvane realne strahove, jer smrt stvarno "vreba" na svakom koraku. Smrtni strah, koji psihijatrija poznaje kao primarni strah, nezavisan je od iskustva i po svojoj definiciji je NEPRIJATNO OSEĆANJE ugroženosti. Baš zato ljudi žele da ga izbegnu. Ljudi su rano primetili da se od straha od smrti relativno uspešno mogu braniti radeći nešto. Psihologija i psihijatrija poznaju ovakvu odbranu, a radnje koje se obavljaju u cilju otklanjanja straha poznaju kao kompulzivne radnje. Te radnje imaju tendenciju da se, kada je strah jednom potisnut, stalno ponavljaju na isti način sa istim ciljem, strukturišući se u ritualne radnje, piše nacionalnageografija.
Vodeni demoni, od kojih je poznat Anđama, mame žive u virove voda, gde će biti udavljeni i predati Morani. Pominje se Kikimora, Navčići i još poneki, ali se najčešće kaže da ih ne treba pominjati, jer mogu pomisliti da ih se zove, a to je sasvim glupo jer oni dođu i nezvani.
Kult ove boginje poštovale su najstarije zemljoradničke i stočarske zajednice
Morana, boginja smrti je veoma staro božanstvo, kult ove boginje poštovale su najstarije zemljoradničke i stočarske zajednice i vezan je za kult plodnosti, kao najviše vrednosti u tada važećem sistemu. Za te, prvobitne zemljoradnike, plodnost je bila uslov opstanka, dakle božanstvo. Zato je moć Moranina apsolutna, bespogovorna, ništa je ne može dovesti u pitanje. Čak i kada bronzano doba donese sve kvalitetniju izradu oružja, kada se strukturišu i ratničke zajednice, gde plodnost više nije uslov opstanka, kada MOĆ postane najviša vrednost u sistemu, sa Moranom i dalje nema nikakve nagodbe, ona se mora poštovati. Jer, smrt je i dalje neumoljiva a ratnici su joj još draži nego zemljoradnici. Tako, dok moć drugih matrijarhalnih božanstava slabi, Morana ostaje snažna, moćna, neizbežna. Ratnici će moći samo da se prave da je se ne plaše, a da bi što uspešnije odagnali mučne misli o njoj, koristiće sve više medovine, vina ili piva, smatrajući ta pića darom bogova, tako će se roditi trački Dionis i Sabazije, bogovi koje će potom "usvojiti" stari Grci. Tako se kod Slovena rodio Surija, bog medovine.
Ovaj nov odnos patrijarhalnih, ratničkih zajednica prema smrti, lepo ilustruje srpska narodna epska pesma NEMANJIĆ STJEPAN I URICA BANICA, iz zbirke Vuka Karadžića, u kojoj vojskovođa, mitski i istorijski vladar Srba ne krije svoj očaj zbog mlade žene-ratnice, koja desetkuje njegovu vojsku. Ta strašna mlada žena ne može biti niko drugi nego Morana, boginja smrti, jer ni krajnji napori velikog vladara nisu dovoljni da bi se ona pobedila ili zarobila. Nije nemoguće da se pesma prvobitno mogla zvati MURICA-BANICA ili Morica-banica, baš kao što se u ruskoj bajci, slična mlada ratnica zove MARJA MOREVNA, iza nje ostaju krvava bojna polja sa hiljadama mrtvih ratnika. Tako, i u najpatrijarhalnijim zajednicama ratnika, smrt ostaje ženskog roda. Nije tačno da muškarci patrijarhalnih zajednica poštuju samo jednu ženu-svoju majku. Poštuju majku ali i smrt, opet u neraskidivoj zajednici plodnosti i smrti.
Ljubav
Patrijarhalni mitovi pagana puni su priča o božanskim svadbama, bogovi se žene boginjama, Sunce se ženi Oblakom, Zvezdom Danicom, rađaju se božanska deca, priroda buja od sreće zbog tih svadbi. Morana, međutim, nikako nije pogodna za takve priče. Čak i njena ljubav mora da bude mračna, ona je i potencijalno i stvarno opasna po eventualnog muža i sinove. Upravo tako, ona postaje idealan kandidat za omiljenu žensku ulogu u patrijarhalnom mitu, ulogu neverne žene.
Srpske narodne pesme često pevaju o neverstvu žene. Setimo se samo Banović Strahinje i njegove neverne Anđelije. Već samo ime Strahinja asocira na strašnog ratnika, ali i na Strahora, starog, strašnog boga. Anđelija je mlađa kćerka Jug Bogdanova, sestra devet Jugovića.
U ruskoj bajci, kralj uspavljuje jedinca sina i peva mu: "spavaj sine, spavaj mili, kad porasteš veliki, isprosiću za tebe Neviđenu Lepotu, triju majki kćer, triju baba unuku, devetoro braće sestru..." Kada se pomene "triju majki kćer" odmah se setimo velike trojne boginje matrijarhata, koja se uvek javlja sa svoja tri lika, odmah zmamo da su to božanska posla, te da je neverna ljuba Anđelija, koja ima i devetoricu braće, devet Jugovića, u stvari neko moćno matrijarhalno božanstvo, koga nikakav brak ne može sasvim da potčini, to jednostavno mora da bude Morana, smrt, jedino žensko božanstvo čija moć ne može da dođe u pitanje. Brak solarnog božanstva i Morane, jednostavno mora da se završi neverstvom.
A da je Morana opasna i za svoje sinove, govori nam drevna pesma Jovan i divski starješina, iz zbirke Vuka Karadžića. Ova pesma može da nam pomogne da pronađemo tačno božanstvo koje je suprug nevernoj Morani. Kako? Lako, sledićemo tragove konja. U pesmi, mladi Jovan, napustivši očev dvor sa svojom majkom nevernicom, jaše očevog konja, LABUDA. Ime konja kaže nam da je reč o belom konju, a mi već znamo: mlado, jutarnje Sunce-Koledo jaše zlatnog konja, riđana, u bojama jutra. Zrelo dnevno Sunce-Dabog jaše belca, staro, Sunce na zalasku, Veles, jaše vranca ili kulaša-konja boje zemlje. Tako saznajemo da je otac "Ludanog Jovana" iz pesme DABOG, a njegova majka, ljubavnica divskog starešine, MORANA. Prvi autor koji je bio na tragu ove priče je Rus, Aleksandar Asov.
Da li nam pesma Jovan i divski starješina ukazuje i ko bi mogao da bude "ludani Jovan"? Ime JOVAN samo delimično prikriva ime VAN, a Van je ime boga-vuka, mitskog pretka Srba (i ovi balkanski Srbi a i oni lužički za svoju totemsku životinju, svog mitskog pretka, imaju VUKA). Vana pominje i Velesova knjiga, kako pod tim, tako i pod drugim imenom BOGUMIRA.
CURICULUM MORTIS – ŽITIJE SMRTI
Morana je boginja smrti. Ona je jedna od triju emanacija velike bele boginje. Nastala je u ljubavnom zagrljaju Rode, Eurinoime i Velikog Severnog vetra (Ofiona, Severca, Stribora), to su njeni roditelji. Ona je gospodarica plodnosti i gospodarica voda reka i mora. Кada je u svom ljudskom liku, Morana je vitka mlada žena, duge crne kose. Povremeno, ona uzima svoj životinjski lik, lik velike ribe Morune.
Veliki broj različitih demona je u njenoj službi, najpoznatije su babice i more. Ona je prijateljica sa Čumom, demonom bolesti, sa Julom-crnbogom, bogom zla, sa božanstvima rata, sa demonima Zime i Gladi, ali njeno prijateljstvo sa njima nije trajno, ona nije tim svojim prijateljima sasvim verna, jer ona ima i svoje drugo lice, lice plodnosti. Morana se kreće između svetova, između Java i Nava, ona je htonsko božanstvo. Ptice, koje najavljuju njen dolazak su gavran i kukuvija, mala sova koja ispušta karakterističan krik.
Кada se Dabog oženio prvi put, njegovu prvu ženu Rusi su poznavali kao Zlatnu Maju, Srbi su je znali kao Zlatku. Ona je, rodivši kćer Ilu, koju Srbi znaju kao Poljelju, umrla, otišla u Nav. Dabog je krenuo za njom, da je traži. Došavši tamo, sreo je lepu Moranu. Ona je rešila da ga zavede, u tom cilju dala mu je da pije vodu zaborava, Jahoriku, i on je zaboravio i ko je i zašto je došao u Nav. Postao je Moranin muž i rob. Morana je, naravno, neverna, zaljubila se u Julu-crnoboga, pa želi da otruje Daboga. Nudi mu pehar sa otrovnom vodom Trusovinom, ali njena sestra Živa zameni Trusovinu svojom, živom vodom. Tako Dabog izbegne smrt, seti se ko je, i na Bogojavljenje napusti Nav sa Živom. Sunce se vratilo u svet ljudi.
Sa Dabogom, Morana ima sina Vana. Van je dete roditelja koji se više ne vole, koji se zapravo mrze. Njagova majka deo te svoje mržnje prema Dabogu prenosi i na svog sina, koga oslepi i baca u jamu. Na rubu jame vrišti njegov beli konj. Čuće ga Radgost, izaslanik sunčanih bogova, brat Dabogov, pohitaće Vanu u pomoć. Кada ga izvuće iz jame, odvešće ga Živi, koja će svojom živom vodom izlečiti Vanove oči i on će progledati. Potom će se vratiti svom ocu Dabogu. Dabog je moćan bog, on će uhvatiti Moranu i spaliti je na lomači (na poklade, na belu nedelju). Tako će je pročistiti vatrom i prognati je nazad u Nav.
Dok je gorela na lomači, Morana je proklela svoga sina Vana da postane VUK, i to se odmah dogodilo. Ali, u tom trenutku, Dabogova kćer Poljelja, Vanova sestra, od bogova saznaje da može da spasi svog brata njegove vučje sudbine. Spašće ga ako ćuti sedam godina. Ne progovara verna sestra Vanova ni kada je udaju, ni kada joj muž odlazi u rat. Ne progovara ni kada joj zla svekrva baca u reku divne sinove i zamenjuje ih štencima. Decu iz reke spašava njen brat, vuk, vodi ih u šumu i brine o njima. Кada se Poljeljin muž vrati iz rata, zla svekrva mu pokazuje štence koje mu je žena navodno rodila. Muž u besu želi da je spali na lomači. Ali, u tom trenutku navršava se sedam godina njenog ćutanja, njen brat je spašen, dobija ponovo svoj ljudski lik. Dolazi iz šume i dovodi trojicu njenih divnih sinova. Poljelja i Van pričaju svima istinu o svojoj patnji. Van više nije vuk ali nije ni bog, jer je proklet od majke. Može samo da bude čovek, dok traju njegovi dani na zemlji. Tako je postao rodonačelnik Srba, njihov mitski predak.
To naravno znači da je SMRT naša pramajka, u čije se naručje na kraju uvek vratimo.
Morana, boginja smrti kod Srba je utkana u sve pesme, običaje, narodna verovanja, a sve sa jednim ciljom - da se Srbin smrti ne boji!