Zašto je Staljinovo telo izneto iz mauzoleja, gde je ležalo pored Lenjinovog?
Radnici su to tražili, a partija je sve učinila po zahtevu radnika. Odluka je doneta na 22. kongresu Komunističke partije 1961. godine.
Sovjetski Savez je bio čudan narod. Samo 20 godina pre toga, ljudi su se bacali pod tenkove sa Staljinovim imenom na usnama, pre 8 godina cela zemlja je plakala kada je Staljin umro, a onda su radni kolektivi počeli da se okupljaju i zahtevaju da Centralni komitet KPSS ukloni Staljinovo telo. Veoma je teško poverovati u sve ovo. Na kraju krajeva, narod je znao kakve su represije bile 1937. godine, ali je nastavio da voli Josifa Visarionoviča do njegove smrti.
Kako ubediti ljude da je Staljin kriv za sve
U stvari, inicijativu su na kongresu iznele komunističke partije nekih republika, ali su njihovi sekretari tvrdili da su to tražili građani koji žive u tim republikama. Najzanimljivije je to što čak i stanovnici Gruzije navodno uporno zahtevali da se Staljinovo telo ukloni sa Crvenog trga.
Mora se reći da je Hruščov, nakon dolaska na vlast, odlučio da se predstavi kao onaj koji će razotkriti kult ličnosti, kako se u to vreme nazivala široko rasprostranjena ljubav prema vođi. Činilo mu se da je to lak zadatak. Sovjetski ljudi su poverljivi - kao što su voleli Staljina, prestali bi da ga vole ako bi saznali da je ono što se dešava navodno njegova krivica.
Ali poenta je u tome što je narod malo znao o kultu ličnosti i represijama. One su se uglavnom ticale inteligencije i partijskih lidera. A tih ljudi nije bilo toliko da bi obični ljudi znali za njihovu sudbinu. Radnici i seljaci nisu bili pogođeni represijama, pa ih je bilo nemoguće ubediti da je Staljin učinio strašne stvari.
Bilo je ekscesa, ali sovjetski ljudi su uvek bili misleći građani. Niko nije verovao da je jedna osoba kriva za sve, ako ogromna armija partijskih funkcionera vlada zemljom zajedno sa njim. Staljin je bio sam, zemlja je bila ogromna, kako je mogao znati šta komunisti rade na tako velikoj teritoriji.
Hruščov je dao svoja prva otkrića 1956. godine, a na sledećem kongresu tri godine kasnije potpuno je promenio ton. Staljin je bio pravi marksista, i divan organizator, i briljantan komandant tokom Velikog otadžbinskog rata. A sve zato što tada nisu svi verovali Hruščovu.
Ali Nikita Sergejevič uopšte nije bio zabrinut za narod. Posle pobede nad Hitlerom, saveznici su podelili Evropu na socijalističku i kapitalističku, a mnogi lideri komunističkih partija socijalističkog lagera nisu verovali u Staljinovu krivicu. A da li će Hruščov ostati na mestu generalnog sekretara zavisilo je, između ostalog, od njih.
Lenjinovom duhu se nije sviđalo što Staljin leži u mauzoleju
I već 1961. godine Nikita Sergejevič je eliminisao sve konkurente i obezbedio potrebnu podršku. A na XXII kongresu partije svi su otvoreno osudili Staljina. Tada je Ivan Spiridonov izneo ideju o uklanjanju Staljinovog tela iz mauzoleja. Generalno, vođa nije zaslužio takvu čast.
Jedan za drugim, delegati kongresa su počeli da govore i pričaju kako radnici zahtevaju isto. Naravno, uspeli su da nateraju gruzijske aktiviste da takođe daju izjavu, iako im se ne može zavideti - u Gruziji, odakle je Staljin bio, on je generalno bio idolizovan. Došlo je do toga da je jedna stara komunistkinja rekla kongresu da duh Lenjina, koji joj je došao u snu, zahteva uklanjanje.
Sasvim je moguće da je ovo bilo, kako se sada kaže, suptilno trolovanje od strane Dore Lazutkine - na kongresu gde su se okupili vatreni ateisti, ulivajući ljudima da nema Boga, žena koja se pridružila stranci pre 60 godina, govorila je o duhovima koji dolaze u snovima. Štaviše, i ona je jednoglasno aplaudirana, kao da je neka vrsta vidovnjakinje.
