Johan Drozdek ubio je i silovao šestogodišnju devojčicu. Osuđen je na smrtnu kaznu i streljan 14. februara 1992. godine u prostorijama Okružnog zatvora u Somboru. Bila je to poslednja smrtna kazna izvršena u Srbiji. Ipak, ova vrsta kažnjavanja ima dugu tradiciju na ovim prostorima.
Smrtna kazna je u Srbiji primenjivana od nastanka moderne države 1804. pa sve do 2002. godine, kada je zakonom ukinuta. Poslednje pogubljenje, streljanjem, izvršeno je 14. februara 1992. a poslednje smrtne presude su izrečene 2001. godine i kasnije zamenjene vremenskim kaznama.
Iako tačnih podataka nema, neke procene govore da je u ovom periodu u Srbiji ubijeno više od 7.000 ljudi koji su proglašeni krivim za razne zločine koji nisu uvek uključivali ubistva.
Oko za oko, zub za zub
U prvim decenijama 19. veku smrtna kazna u Srbiji je primenjivana veoma često, i to za najrazličitija krivična dela – ubistvo, krađu, političke delikte, čedomorstvo, pa čak i za vanbračni polni odnos.
Do 1842, za ubice je bila propisana “ekvivalentna” smrtna kazna, što znači da je ubica bivao ubijen na isti način (pa i istim oružjem”) na koji je bila ubijena žrtva. Pored toga, tela pogubljenih su skoro uvek javno izlagana na točku na određeno vreme ili do potpunog raspadanja.
Zanimljivo je da je smrtna kazna za krađu ukinuta tek 1902. godine. Od 1905. godine smrtne kazne u Beogradu više nisu izvršavane javno, nego na skrovitim mestima bez prisustva publike, ali su u drugim gradovima i selima izvršenja i dalje ostala javna i prisustvovale su im hiljade posmatrača.
Zločin je počinio iz osvete ocu devojčice, a streljan je 14. februara 1992. godine