Monika Seleš, naša proslavljena teniserka sa neverovatnom životnom pričom, otkrila je tek nedavno da se već tri godine sa dijagnozom - mijastenija gravis, ali je naglasila da su se prvi simptomi javili još 2020, ali tada je mislila da nije ništa ozbiljno. Naime, dešavalo joj je dok je porodicom rekreativno igrala tenis da joj se mutio vid, kao i da je osećala slabost u rukama i nogama.
Devetostruka Grand Slem šampionka o svom zdravstvenom problemu javno je progovorila tek pre nekoliko dana, uoči US Open-a. Takođe, nedavno se aktivirala u kampanji usmerenoj podizanju svesti o ovoj retkoj neuromišićnoj bolesti.
- Na mom putu sa mijastenijom gravis osećala sam se izolovano. Uzbuđena sam što ću moći da inspirišem druge koji žive sa MG: da se bore protiv bolesti, slede svoje ciljeve i vode ispunjen život – izjavila je Seleš uz snažnu poruku:
– Svi smo u ovome zajedno.
Koji simptome je osetila Monika Seleš i kada su se prvi znaci bolesti pojavili?
Strani mediji pišu da je prve simptome Monika osetila još pre pet godina, a da je zvaničnu potvrdu dobila 2022.
Prvi znaci bili su problemi sa vidom (double vision), kao i slabost ruku i nogu. Dok je igrala rekreativno tenis sa porodicom, desilo se da je propuštala loptice i govorila: „Vidim dve lopte“ .
Takođe je istakla da joj je čak i „feniranje kose“ postalo veoma teško.
"Nova normalnosti"
Slavna teniserka ističe da se trudi da navikne na svoju "novu normalnosti", ali isto tako ne dozvoljava da joj bilo koji segment života trpi, te želi sve ljude koji se bore sa istim ili sličnim problemima da motiviše da nastave da uživaju u svim stvarima kao i pre bolesti.
– Morala sam, u teniskom smislu, da napravim potpuni reset više puta. Moj prvi potpuni reset bio je kada sam došla u SAD kao trinaestogodišnjakinja (iz Jugoslavije). Nisam govorila jezik, napustila sam porodicu. To je bilo veoma teško vreme. Zatim, naravno, postati vrhunska igračica je takođe bio reset, jer slava, novac, pažnja… Sve to menja stvari, i teško je sa 16 godina nositi se sa tim. A onda, naravno, moje ranjavanje… Morala sam da napravim ogroman reset – rekla je Seleš.
Poslednji u nizu reset bio je kada se suočiva sa ovom retkom bolešću.
– I onda, zapravo, kada su mi dijagnostikovali mijasteniju gravis: još jedan reset. Ali jedna stvar koju uvek govorim deci kojoj sam mentor:
– Moraš stalno da se prilagođavaš. Lopta odskače, i ti samo moraš da se prilagodiš. I to je ono što sada radim – objasnila je teniserka.
Svaka borba za zdravlje je individualna
Potom se osvrnula da na važnu činjenicu - svaka borba sa bolešću je individualna.
– Bolji svakodnevni život sa mijastenijom gravis znači nešto drugačije za svakoga, nije isto za sve. Bilo da želite da prošetate psa, skuvate omiljeni obrok ili počešljate kosu… Da postavite svoje sopstvene ciljeve da budu veći... Jedino sa pravim alatima i podrškom, može se od svakodnevnih zadataka do dugoročnih planova – kaže slavna teniserka.
Šta je mijastenija gravis i kako se otkriva?
Mijastenija gravis je autoimuna hronična progresivna bolest koju karakteriše slabost i umorljivost skeletnih mišića. Uzrokovana je defektima u neuromišićnom prenosu. Nije zarazna bolest, ali se pretpostavlja da postoji određeni faktor nasleđivanja. To je bolest kod koje nema promena na živcima i mišićima, ali postoji poremećaj u prenosu podražaja sa živca na mišić, što uzrokuje pojavu mišićne slabosti. Mijastenija gravis (myasthenia gravis) ujedno je jedno od najprepoznatljivijih i najkarakterističnijih neuroloških oboljenja.
Rani simptomi MG su:
- pad kapka (jednog ili oba)
- duple slike
- smetnje u govoru
- slabost nogu
- otežano gutanje
- otežano žvakanje
- otežano disanje
Treba znati da se klinička slika i simptomi miastenije gravis kod istog bolesnika tokom života mogu menjati. Mogu se javiti vrlo blagi izolovani simptomi, u obliku spuštanja kapaka, povremenih duplih slika, smetnji u govoru ili žvakanju. Bolesnik se zamara, može primetiti da se teško penje uza stepenice ili da oseća težinu u rukama dok obavlja neki vrlo lagan posao. Karakteristično za ovu bolest je da su simptomi intenzivniji kako dan odmiče.
Pacijenti se vrlo često probude bez simptoma, a onda, kako se zamaraju, simptomi se pojavljuju, da bi nakon odmora i primene terapije prestali. U prvim godinama simptomi mogu spontano nestati, pa ih bolesnik često zanemari.
