TUGA

GODINAMA VODIO FILHARMONIJU, PREŽIVEO TUMOR, NEDAVNO POSTAO TATA: Život Ivana Tasovca nikoga neće ostaviti ravnodušnim!

Večeras je u Beogradu preminuo istaknuti umetnik, čovek koji je vodio Beogradsku filharmoniju dugi niz godina, ali veliki muzički virtuoz.

Celebrities
22:49h Autor:
GODINAMA VODIO FILHARMONIJU, PREŽIVEO TUMOR, NEDAVNO POSTAO TATA: Život Ivana Tasovca nikoga neće ostaviti ravnodušnim!
Foto: Kurir / Dragana Udovičić

Ivan Tasovac rođen je u Beogradu 1966. godine.

Diplomirao je klavir na Konzervatorijumu „Petar Iljič Čajkovski“ u Moskvi u klasi profesora Sergeja Dorenjskog. Bio je direktor Beogradske filharmonije od 23. marta 2001-2013. godine. Međutim početkom 2014. na konkursu za novog direktora jednoglasno je izabran kao najbolji kandidat za ovu poziciju.

Tasovac u dvanaestoj godini debituje sa orkestrima Beogradske i Zagrebačke filharmonije. Nastupao je kao solista i sa orkestrima u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Irskoj, SAD, Rusiji, Belgiji. Bio je član žirija međunarodnih konkursa, vodio je majstorske kurseve pijanizma u Italiji, Rusiji i bivšoj Jugoslaviji.

Dobitnik je brojnih domaćih i međunardonih priznanja za svoj rad, a Nedeljnik „Vreme“ izabrao ga je za ličnost 2011. godine.

Beogradska filharmonija pod njegovim vođstvom dočekala je 90. rođendan, koji je, iako bez sopstvene koncertne dvorane, proslavila velikim koncertom u sali Kolarčeve zadužbine. Rad Filharmonije obeležila su brojna gostovanja velikih svetskih imena. Ostale su zapamćene i brojne promotivne kampanje, poput one pod sloganom „Hvala što ne dolazite“, kao i raspisivanje tendera za izbor dirigenta Filharmonije.

Krajem avgusta 2013. godine prihvatio je poziv premijera Ivice Dačića da postane ministar kulture.

Aprila 2014. godine ponovo je imenovan za ministra kulture i informisanja. Tu funkciju obavljao je do avgusta 2016, kada je izabrana nova Vlada Srbije.

Ivan Tasovac
foto: Privatna Arhiva

Detinjstvo

- Detinjstvo sam proveo na dve beogradske adrese, u Jovanovoj ulici na Dorćolu, gde smo živeli mi sa očevom majkom, i Kičevskoj na Vračaru, gde su živeli majčini roditelji. Stan na Dorćolu je bio mali, sa kuhinjom koja je izlazila na zajedničku terasu, gde sam udarao loptu do baldisanja, naravno, izuzimajući vreme između dva i pet. Za one mlađe, koji ne znaju, to je bilo religiozno popodnevno vreme, kada su roditelji širom SFRJ uglavnom šištali, utišavajući decu zbog komšiluka koji se odmara. Na Kališu sam prohodao, kasnije vozio bicikl, a još kasnije se lomatao na skejtbordu. Letovali smo na Lopudu, sve dok tati nisu, pod naletom Maspoka, otkazali dalji angažman na Dubrovačkim letnjim igrama, jer pripada "drugom jezičkom podneblju". O tome se u kući nije govorilo, jer se smatralo da to nisu priče za decu, ali znam da je roditelje najviše pogodilo što se tatin najbolji drug Tonko Lonza nikada više nije javio posle toga. Jedna od najlepših uspomena koje nosim na ostrvo, gde nije bilo automobila, gde su se svi poznavali i, na smenu, čuvali kako svoju tako i tuđu decu, bile su moje pecaroške avanture, gde se ulov čuvao u hotelskom zamrzivaču za proslavu tatinog rođendana 9. avgusta. Badnje večeri smo dočekivali u Kičevskoj, a božićni ručak u roditeljskom domu. Ne samo zbog otvaranja duplih božićnih poklona, bio sam ubeđen da je Božić Bata realna i prava faca, za razliku od Deda Mraza, koji je čista komunistička izmišljotina - ispričao je.

Klavir bolji od glume

Krajem šezdesetih godina prošlog veka deca iz boljih kuća su gotovo obavezno išla u francusko zabavište i u neku muzičku školu. Klavir sam počeo da sviram sa šest godina, mada, ruku na srce, i pre toga sam provodio dosta vremena ispod klavira, koji mi je izgledao kao savršeno mesto za igru. Roditelji me nisu preterano terali da sviram, ali se negde podrazumevalo da će mi profesionalni život biti vezan za umetnost. Osim oca glumca i majke Marije, profesorke klavira, mogao sam da se ugledam i na baku Slobodanku Nešić, koja je, pre nego što se udala za mog dedu - na užas tadašnje pristojne Srbije - nastupala u modernističkim baletskim igrokazima Mage Magazinović. Kao mali, obožavao sam pozorište, ali je porodični savet ipak doneo jednoglasnu odluku da je klavir daleko bolji od glume, pre svega jer muzika nije ograničena "jezičkim prostorom". Što se tiče mojih drugih "umetničkih" predispozicija, voleo sam da čitam stripove, jurcam za loptom i zurim u "oba" televizijska programa - ispričao je o svom detinjstvu nedavno.

Emir Kusturica, Ivan Tasovac, Kustendorf
foto: Kurir / Zoran Šaponjić

Moskva ili - život nije šampita

- Krajem sedamdesetih u Beogradu je boravio čuveni ruski profesor klavira Timakin, koji je, kada me je čuo, savetovao mojim roditeljima da nastavim školovanje u Moskvi. U tom trenutku bio sam, pre svega, oduševljen idejom da živim sam u inostranstvu i sve je delovalo kao vesela perspektiva produžene ekskurzije. Ali kada sam se na aerodromu pozdravio sa svojima, zaplakao sam, jer sam prvi put u životu ostao potpuno sam. Tu sam shvatio da život nije šampita, bez obzira na svakojake "ekskurzije" kojima se i danas radujem. U Moskvi sam od 1980. do 1991. završio srednju školu, konzervatorijum "Čajkovski" i poslediplomske studije. Na hodnicima konzervatorijuma sam sretao ljude koje sam pre toga mogao samo da viđam u knjigama ili na omotima ploča. Internati u kojima sam živeo nisu ni izdaleka ličili na "Hogvorts" Harija Potera ili Harvard, gde je diplomirao moj brat Toma, ali smo mi imali vrhunske profesore, na verovatno najprestižnijem mestu na svetu za učenje muzike tog vremena, koji su nas učili da je sviranje samo jedan veoma važan deo naših života, možda i najvažniji, a nikako život sam. Toga se i danas držim. Verovatno na moju veliku sreću i na žalost moje bivše pijanističke karijere. Kako god, ako bih rezimirao znanja posle 11 godina Moskve i jedne od najboljih škola za izvođačke umetnosti na svetu: pod a) nema loših klavira, ima samo loših pijanista; i pod b) samo ukoliko imate dovoljno znanja, možete steći privilegiju da i Dostojevskog čitate kao pisca kriminalističkih romana - ispričao je za Kurir.

Henri Mur, Narodni Muzej, Ivan Tasovac
foto: Fonet

Iskustvo za kafane

Svirao sam tokom svoje pijanističke karijere na najrazličitijim mestima. Od velikih koncertnih sala do privatnih koncerata po evropskim salonima, koje nisam potcenjivao, ne samo zbog honorara, koji su bili više nego izdašni, već i zbog publike koja je obično predstavljala skup ljudi koje bih, kao pijanista iz Srbije na školovanju u Rusiji, inače teško sreo. Uz to, naučio sam koja se vina slažu s kojom hranom sasvim dovoljno da briljiram po srpskim kafanama do dana današnjeg. Osećao sam se u tom okruženju opušteno i prijatno, ali nisam bio nimalo frustriran ni kada su nas, sredinom osamdesetih, dok sam još studirao, slali kao laureate međunarodnih konkursa da sviramo koncerte širom Sovjetskog Saveza. Tada sam svirao i u jednoj fabrici. Jedan deo fabrike, koji se zvao "krasni ugalok", bio je predviđen za kulturnoumetničke događaje. Koncerti su počinjali u sedam sati ujutro, na prelasku između treće u prvu smenu. Ne zna se ko je u to doba bio raspoloženiji za koncert, da li izvođači ili pospani fabrički maljčiki. Uzgred budi rečeno, za doručak posle fabričkog koncerta,jelovnik nije bio ispisan rukom, ali su hačapuri i sosiske - legendarne SSSR viršle sa ljutim senfom iz fabričke kantine, uz nekoliko ledenih votki koje su nam krišom nalili ispod stola, bili sasvim dovoljni da nam svima, i muzičarima i proleterima, vrate entuzijazam i veru u blistavu budućnost. Klavir iz fabrike je bio bolji od mnogih na kojima sam kasnije svirao u Srbiji.

Profesije su me birale, ne ja njih

- Profesije kojima sam se bavio ili se bavim su pre birale mene nego ja njih. Tako je bilo i kada sam postao direktor Beogradske filharmonije i kada sam pozvan da budem ministar kulture i informisanja. Prstom nisam mrdnuo da se to desi, ali kada se već to desilo - trebalo je raditi najviše i najbolje što možeš. Činjenica je da se nikada nisam mogao požaliti na dosadu. Od 12. godine, kada sam debitovao kao solista sa orkestrima Beogradske i Zagrebačke filharmonije, pa do danas, sve što sam radio bilo je i biće izloženo sudu publike. I kao pijanista, i kao najmlađi i tada najvoljeniji direktor Beogradske filharmonije, kao najstroži i najprepoznatljiviji član žirija "Ja imam talenat" ili najomraženiji ministar kulture i informisanja, pa sve do mog povratka u filharmonijsku porodicu, bio sam hvaljen, voljen i osporavan, proglašavan za kulturnog mesiju ili provlačen kroz čaršijsko ili tabloidno blato. Vrlo često od jednih te istih ljudi - pričao je.

Ivan Tasovac
foto: Privatna Arhiva

Porodica

Tasovac je otac dvojice dečaka, od kojih je mlađeg, Luku, dobio pre samo dve godine, sa 19 godina mlađom izabranicom Marijom.

-Trudio sam se u meri u kojoj mogu da makar porodicu zaštitim od laži i blata. Nažalost, shvatio sam da je i to manje-više uzaludan posao, jer je borba protiv zluradosti zapravo borba protiv ljudske prirode. Mene i dan-danas tviteraši ponekad "podsećaju" da sam svom bratu Tomi kao ministar "nabacio" posao vredan 1.500.000 evra. Ajde što dokoni tviteraši lupaju gluposti, to još i mogu da razumem. Ljudi su besposleni i, nažalost, puni mržnje prema onima koje doživljavaju kao svoje političke protivnike. Ali tu istu notornu laž, pokupljenu iz tabloida, svojevremeno je međunarodnim konferencijama plasirala i jedna naučna saradnica Muzikološkog instituta SANU, blamirajući na taj način ne mene i Tomu, koji je svetski priznat stručnjak za digitalnu humanistiku, nego, pre svega, sebe i ustanovu u kojoj je zaposlena. Srpska elita se, naime, samo deklarativno gnuša tabloida, ali im se rado vraća u trenucima kada im se to zbog nečega učini korisnim. Ako je jedna doktorka nauka iz kruga dvojke spremna da prenosi izmišljotine i blati ljude pod okriljem svog "naučnog" rada, onda stvarno ne možemo očekivati od anonimusa sa Tvitera da se, umesto ogovaranja i psovanja, naprasno posvete kritici čistog uma.

Neuklapanje

Lično se nikada nisam trudio da se uklopim u srpski čaršijski mejnstrim. Ni kada sam angažovao Ramba Amadeusa da napiše kadencu za Mocartov klavirski koncert, koji sam potom - na užas tadašnje pristojne Srbije - svirao na Kolarcu, ni kada sam, mnogo godina kasnije, ulazio u Vladu Srbije. Moje neuklapanje nije nikada proisticalo iz želje da budem drugačiji od drugih, već iz svesti o tome da bi za mene trud da se stalno ponašam ili govorim onako kako to čaršija očekuje jednostavno predstavljao isuviše veliki napor. Naravno da ja više volim pohvale od pokuda, ali kritičari su vam u javnom životu daleko korisniji. Kao prvo jer se možete korigovati ili naučiti nešto novo, a kao drugo, upravo su oni ti koji vam obezbeđuju vidljivost u javnoj sferi. Sa tog stanovišta, hejteri, kojih ima daleko više od kritičara, dragocena su vrsta korisnih idiota i treba ih gajiti i čuvati kao zenicu oka svoga - da upotrebim izraz iz vremena kada su se mnoge današnje moralne gromade muvale po "Maderi" ne bi li dobili uloge skojevaca ili partizana. Od trenutka kada sam za one koji me ne poznaju postao samo medijska vest, sa još većom ljubomorom čuvam svoj privatan život. Deca ljudi iz javnog života, bez obzira na to što imaju lakši, privilegovani start u životu, već u ranim godinama se suočavaju sa mnogim predrasudama, koje im okruženje, što nehotice što (zlo)namerno, nameće. Roditelji imaju prirodnu težnju da zaštite decu od toga - povremeno propuštajući da ih je zapravo najteže zaštititi od težine sopstvenog karaktera i posledica koje on izaziva. Verovatno da ni ja nisam u tome izuzetak.

Povreda koja mu je spasila život

Ivan je na samom kraju 2018. godine imao je nezgodu - pao je igrajući košarku, ozbiljno povredio kičmu i završio u bolnici, gde je ostao mesec i po dana.

Međutim, i u njegovom slučaju se pokazala kao tačna ona stara tvrdnja da jedna nesreća ne ide sama.

Otkriven mu je, naime, i tumor na pršljenju. Na kraju je, srećom, iz svega izašao kao pobednik, a kroz šta je sve prošao prethodna dva meseca i zašto će dan kada se povredio slaviti kao novi rođendan.

- Tog dana sam se povredio igrajući košarku i prebačen sam u Urgentni centar u ne baš novogodišnjem raspoloženju. Lekari su konstatovali da mi je pukao prvi pršljen i da su male šanse da ću najluđu noć provesti igrajući čoček. Već sutradan se pokazalo da je to, međutim, bio tek početak medicinskog zapleta za mene i meni bliske ljude, pošto je na snimcima otkriven i poveliki tumor na četvrtom pršljenu. Naredne nedelje su bile ispunjene raznoraznim pregledima i analizama kako bi se utvrdila priroda tumora i kako bi lekari rešili šta su moguće opcije. Ali da skratim kako ne bih skliznuo u patetiku klinike Švarcvald: imao sam vrhunsku negu, operisao me je tim sjajnih lekara koje je predvodio doktor Zagorac, tumor je odstranjen, sportska povreda sanirana i ja sam, posle više od šest nedelja, napustio bolnicu - ispričao je Tasovac i pojasnio:

- Mislim da je to jedna od boljih stvari koje su mi se desile u životu. Da se nisam slomatao na košarci, postojala je realna šansa da se tumor star više od decenije ne bi bio otkriven na vreme, što je moglo da ima katastrofalne posledice. Koliko kog nešto na prvi pogled delovalo loše ili bolno - nikad se ne zna zbog čega je to dobro. Uz to, shvatio sam da imam daleko više pravih prijatelja nego što sam toga bio svestan ranije.

Ivan Tasovac
foto: Privatna Arhiva

Dve želje

-A što se tiče Beogradske filharmonije, koja je za mene, kao i za većinu zaposlenih, druga kuća i porodica - imam dve želje. Jedna je da dočekam završetak izgradnje naše nove zgrade, koja će ujedno biti i prva prava simfonijska koncertna dvorana u Srbiji i od koje će korist imati celokupna srpska muzička scena. Moja druga želja je da dočekam usvajanje zakona o Beogradskoj filharmoniji, koji bi, poput Zakona o Berlinskoj filharmoniji, konstatovao postojeće stanje i prilagodio materijalni položaj najboljih muzičara koje ima naša zemlja - njihovoj posvećenosti, kvalitetu i broju koncerata. Godine 2023. ćemo slaviti stogodišnjicu od osnivanja Beogradske filharmonije. Biće to dobar povod za pravljenje preseka šta je do sada urađeno i razmišljanje o tome kako ćemo ući u drugi vek postojanja - govorio je prošle godine za naš list.

(Stil/Istinomer/Kurir)

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs