Dok sam pred obdaništem čekala da vaspitačice izvedu moje dete, sasvim slučajno se odvijala sa strane jedna situacija koja me je i podstakla da napišem ovaj tekst.
Naime, majka koja je preuzela svoje petogodišnje dete, naglasila je vaspitačici da joj je dete tvrdilo da su mu druga deca rekla nešto što ga je uvredilo. Vaspitačica, koja je bila prisutna tokom incidenta s decom, objasnila je majci da to što je njeno dete reklo nije istina, i predložila joj da obavi razgovor sa svojim detetom. Nezadovoljna njenim predlogom, majka joj uputi sugestiju da pozove neko dete “od poverenja” kako bi proverila navode svog deteta. S blagom nelagodom i negodovanjem, vaspitačica je posluša, izvede traženo dete, i devojčica potvrdi navode vaspitačice, tvrdeći da je dete ove majke reklo neistinu. Kako nije bila zadovoljna odgovorom, majka predloži vaspitačici da izvede još jedno dete (po imenu i prezimenu) da utvrdi istinitost onoga što su rekle vaspitačica i petogodišnja devojčica.
Vaspitačica, vidno uznemirena, s nelagodom i blagim negodovanjem izvede i drugo dete, koje potvrdi reči vaspitačice, što je majka dočekala sledećom, zapanjujućom rečenicom: “Hvala vam, obaviću razgovor još jednom sa svojim detetom, i pitati ga kako je tačno bilo.“. A dete, sa onim pobedničkim podsmehom, pogleda u vaspitačicu i ode zadovoljno sa mamom kući.
Nakon te reakcije majke, ostala sam u čudu, sa mišlju da sve ono što nam se događa sa decom, svi problemi zaista potiču od odnosa roditelja prema odgoju, načinu na koji roditelji usmeravaju, odgajaju, razgovaraju i odgojno zapuštaju svoju decu, formirajući ih od ranog detinjstva u nevaspitane, zapuštene egoiste, koji sutra neće uvažavati nikog, niti će imati svest o vrednosti bilo čega i bilo koga.
(Stil.kurir.rs/Autor: mr sc. Edina Osmić-Šadić, psihoterapeut)
Ne činite svom detetu medveđu uslugu i ne kažnjavajte društvo time što ćete stvoriti bezosećajno, neoodgovorno biće, lišeno bilo kakvog vida introspekcije.