Iskreno

Evo zašto mrzim kuvanje: Izvinite me, ali to je jedna muka ljuta!

Da se razumemo, ja kuvam svaki dan i to tri obroka! Imam decu koja moraju da jedu zdravo i kuvano, ali to ne volim i tačka
Porodica
12:44h Autor:
Evo zašto mrzim kuvanje: Izvinite me, ali to je jedna muka ljuta!
Foto: Ilustracija / Thinkstock

Kao majka dvoje dece koja rastu i kojima su potrebni zdravi obroci, ja sam jedna od onih žena koje kuvaju skoro svaki dan. Moja deca ne jedu brzu hranu, ne sendvičuju prečesto, znaju šta se sve melje i gura u paštete i viršle pa ih ne jedu, znaju da je margarin loš momak a maslac dobar, znaju čak i da svašta nešto naprave, i naravno to sam ih ja naučila, ali ja eto, ne volim da kuvam. Nerado to priznajem, ali eto priznajem…

Prvo, baš zato što moram. Dok mi se još krčka ručak za danas, dakle još nije gotov, mene već tišti i muči šta bi to moglo da se skuva sutra? I zašto mora da se svaki dan kuva…i jede? Da, znam čovek ne živi da bi jeo, nego jede da bi živeo, ali …eto ja to ne volim.

Zašto? Volim toliko puno drugih stvari da radim. I po prirodi nisam lenština. Mogla bih u bašti i voćnjaku da provedem ceo dan u baš teškim fizičkim radovima i u tome da uživam. Baš volim da prčkam po zemlji, da sam na vazduhu, bez obzira kakvo je vreme napolju.

Volim da šijem, heklam, štrikam. Da čitam, da šetam, da sređujem kuću, da ribam (da, čak i da ribam) jer sve te stvari kad radiš, vidi se da su urađene. Postoje još neko vreme. Suknju koju si sašila nosiš godinama, sređena kuća se vidi bar neko vreme, posađene biljke cele godine cvetaju, neke i više godina, paradajz rađa do prvih mrazeva, samo ručkovi nestaju u vidu lastinog repa i niko ih se ne seća koliko već sutradan. Jer sutradan je tu novi, sveži današnji. Ručak ne traje čak ni do večere, a i ako potraje to su ostaci, tako nekako – ružna reč… I niko neće za večeru ostatke od ručka, svi hoće svežu večeru.

Eto recimo, gledam poslove koje obavlja moj, ili bilo čiji muž. To su sve neke tako velike i bitne stvari, koje se prepričavaju. Vlada je posadio voćnjak, pre dosta godina, i kad neko dođe u goste, obavezno pita kako voće, pa ide u razgledanje i divi se i hvali voće…

Prestala sam da vičem na svoju decu: Nisam očekivala da će mi se to ovako vratiti!

Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

Dobro, smejte se slobodno, ali niko ne pita koliko je ručkova skuvala Jasmina za sve ove godine, šta najbolje sprema, za koji kolač je prava majstorica. Nisam ljubomorna, naravno da nisam, jer i ja sam, kad bih završila svoj ručak – koji primećuju samo kad ga nema – išla da pomažem oko voća i bašte i dvorišta i svega.

Pre par godina smo rekonstruisali krov, imali majstore i puno dvorište krševa i lomova. I kada se sve završilo Vlada je bio taj koji je bio sa majstorima na krovu na 40 stepeni, a Jasmina pored ringle i rerne na 45 stepeni se ne pominje. To je nevažno. Majstori rade na solarnu energiju, ne na moje doručke i ručkove? Dobro, slobodno se smejte, ali eto to omalovažavanje svih tih svakodnevnih sitnih poslova koji se moraju, nekako se podrazumeva. I to je baš onako, nekako demorališuće…

A tek komentari na ručak! Jedno dete voli boraniju, muž i drugo dete ne vole. Muž voli gusti grašak sa mirođijom, one vole čorbasti bez one smrdljivke-tako zovu mirođiju. One vole kuvani krompir, on je lud za pomfritom. One vole proju bez komadića sira, on ne podnosi proju bez kamare sira… I tako unedogled.

Sofija ne voli posnu sarmu sa malo mlevenih oraha, ovo dvoje neće da je jedu bez oraha… Toliko sam se zaludela sa hranom i jelovnicima da kad me je skoro neko pitao koje mi je omiljeno jelo ja sam stala i zabezeknuto sa nevericom gledala i pokušavala da se setim… Da, nekad sam imala svoje omiljeno jelo, a sada pušku da mi prisloniš ja ne znam… Moje omiljeno jelo su mi oteli ovi kojima udovoljavam i za koje kuvam i balansiram i kombinujem da im se svidi…

Dakle, ako mene neko pita, kuvanje je jedna muka ljuta. Sem naravno ako nisi Najdžela Loson, ili tako neko slavan pa da ti je to i posao i klopa i lova. E, njima svaka čast. Ali, ja kad dođem sa posla ja moram da kuvam… Iskreno se divim i svim ovim cicikama što žive nisu, dok ne podele svoj recepis na nekom blogu, iako tamo već ima 16 sličnih recepata za taj kolač. Stvarno im se iskreno divim, i pitam se šta ih motiviše. Drugo je kad kući kuvaš jer te motiviše zdravlje tvoje dece. To i sama radim. Čak ponekad i uslikam neki kolač koji napravim ja ili moja deca, samo zato da bi duže trajao, makar na slici…

Neću spominjati, u stvari hoću, upravo spominjem, ono od čega šizim u skorašnje vreme. A šizim baš zato što negde kapiram da je istina, i to mi samo dodatno otežava posao kuvanja. Da li bi mi bilo lakše da živim u neznanju o tome? S tvarno, ne znam…

Majka iz Beograda odbrusila roditeljima: Prestanite da od dečijih rođendana pravite feštu!

Foto: Thinkstock
Foto: Thinkstock

To su sva nova otkrića kada je hrana u pitanju, transamasti su otrovi, slanina je kancerogena, kazein iz mleka i mlečnih prerađevina izaziva rak, voće je puno pesticida, povrće koje raste u zemlji je bolje ne jesti, apsorbovalo je sve teške metale i kojekakve otrove, sva soja je gmo, šećer je droga novog veka, pšenica je smrt kao i sve što se od nje proizvede…i tako unedogled… Jedina nada nam je da živimo na medu (organskom, moliću lepo) i kurkumi jer je ona nova čudotvorna biljka, i eventualno ponekad da u to umočimo brokoli (organski, moliću lepo) i kuvan na pari, jer mu voda opere vitamine… Pa, ko preživi, živeće zdrav!

Dakle, nikada više hrane, recepata, načina ishrane i blogova posvećenih klopanju, i nikada više upozorenja na otrove i tihe ubice sa predumišljajem koji čuče u šargarepi i kupusu i talože se u našem organizmu…

Mnogo je naporno. Majkemi! Deca i muževi vole sve što nije zdravo od hrane. A mame plaču dok prosipaju zdravu čorbu od kelerabe koju niko nije hteo. I mučile su se oko te čorbe i uložile vreme i novac. A i vremena i novca je sve manje.

I sad neka mi neko kaže da voli da kuva! Pa, ja takve žene obožavam! One su za mene superheroji, ali stvarno.

I evo, moram da priznam, ima nešto što i ja volim da kuvam. Da, ima. To je nezdrava zimnica. Puna soli, šećera, sirćeta i čega sve ne. Jer, najnovija naučna istraživanja kažu kako je i zimnica nezdrava. Obožavam da kuvam džemove, ajvar, da spremam sokove (pune šećera), kompote, turšije, paprike sa belim lukom, krastavčiće i slično. A zašto? To je baš veliki posao, naporan, dugo se radi…

Pa, eto zato jer to što se tada napravi potraje. Traje cele zime, računa ti se u zasluge, ne kao onaj svakodnevni ručkić koji primete samo kad ga nema. Nakrcaš špajz, pa slikaš i kačiš na fejs, pa poređaš lepo tegle, pa se osećaš nekako korisno i moćno. Pa ti neko pohvali ajvar. Pa deca kažu da je tvoj džem bolji od tetkinog (izvini, tetka!), pa ti svi u kući pomažu i družite se i pričate i pravite se da snimate emisiju o kuvanju džema od šljiva.

Pa tvoje dete napiše sastav kako joj je najbolji dan te nedelje bio dan kad ste mleli paradajz, i pravili se da je to za potrebe neke emisije o kuvanju, tata je bio kamerman i potrčko a njih dve pomoćnici glavne kuvarice-mame…

Eto, zato je spremanje zimnice, ma koliko skupo, nezdravo i naporno bilo, moje omiljeno kulinarsko iskustvo. Još ako je napolju, na smederevcu, uveče kad u kasno leto padnu temperature… A zrikavci zriču i sve miriše na pečene paprike ili pekmez od šljiva…

A inače, van zimnice, izvinite, ali stvarno je to jedna muka ljuta…

Piše: Jasmina Jovanović, izvor: Detinjarije.com

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs