Mit o univerzalnosti majčinske ljubavi vrlo je raširen i prožima čitavu našu kulturu, pa se često odbijamo suočiti s mogućnosti da roditelj može zloupotrebiti svoju moć nad detetom.

“Nedavno sam dobila sledeću poruku od jedne čitateljike”, piše psihološkinja Peg Strip za portal Psychology Today:

“Konačno sam to učinila. Nakon godinu dana otkada sam prestala kontaktirati s majkom, zvala sam je i činila se srećnom što razgovaramo. Nakon toga sam je, u naletu amnezije, posetila. Kako sam mogla biti tako naivna? Nije trebalo više od 15 minuta da se vratimo na staro. Da li je ona taj scenario naučila napamet? Otišla sam nakon jednog sata osećajući se poniženo. Da li sam ja jedina osoba koja je toliko glupa ili se ovo događa i drugima?”

Ako vas zanima moj odgovor: rekla sam joj da se slične situacije događaju toliko često da za to postoji posebna fraza – povratak na izvor. Fraza otkriva nesklad između onoga što znate intelektualno – da je izvor suv – i onoga što očajnički želite emocionalno, a to je nepresušan izvor majčinske ljubavi.

Ako postavljate pravila koja potom kršite, ako započinjete komunikaciju nakon dugih pauza te se potom brzo vraćate na stare prožvakane razgovore, znajte da u tome niste sami. Ako će vam biti od pomoći, ja sam to radila 20 godina, između dvadesete i četrdesete godine života. U stvari, i istraživanja su pokazala da je ovo ponašanje – bežanje iz sfere utIcaja majke i ponovni povratak pod majčine skute – češće nego što se misli.

Glavni problem je u tome što je reč o scenariju koji je napisala vaša majka, a vaša je uloga samo sporedna. Ona je u toj priči i scenarist i režiser.

Moć i odnos između majke i kćerke

S obzirom da mit o univerzalnost majčinske ljubavi prožima čitavu našu kulturu, često se odbijamo suočiti s mogućnosti da roditelj može zloupotrebiti svoju moć nad djtetom. Obično zamišljamo roditelje kao dobroćudne i brižne vladare, čuvare miroljubivog kraljevstva, ali to nije uvijek slučaj.

Kao što je to Debora Tanen sročila u svojoj knjizi razgovora majki i kćeri pod nazivom “Šta si to obukla?”, roditelj ne samo što stvara detetovoj svet već i određuje na koji način će se taj svet tumačiti. Kao mala deca razumemo šta se događa u našoj porodici– stvari koje se čine i izgovaraju, ponašanje i reakcije ljudi – zbog toga što ih naše majke tumače za nas.

Interakcije i ponašanje ljudi – pa čak i zlostavljanje i toksični odnosi – se normalizuju; kao deca, pretpostavljamo da je svako domaćinstvo poput našeg, a spoznaja da druge porodice funkcionišu drugačije dolazi postupno i ponekad sporo. Povrh toga, ta spoznaja može koegzistirati s našom percepcijom vlastite porodične situacije. Smatramo da je normalno da majke viču na nas zato što verujemo da su to reči koje odražavaju naš karakter – “težak”, “lenj”, “neposlušan” i “glup”.

Mislimo da se naše sestre i braću gleda drugačije od nas zato što su oni dobri, divni i ljupki, odnosno sve ono što mi nismo. Priznanje dolazi brzinom puža, a ne zeca.

(Stil.kurir.rs)

Zloupotreba, manipulacija i moć...sve to ne bi trebalo da stoji u istoj rečenici sa rečju - MAJKA!