Dogodine, 6. februara biće punih dvadeset godina kako je otišla sa ovog sveta. Moja majka, ili moje sunce, kako sam je zvala pred kraj njenog života.
Ne zato što sam znala da će otići, nego zato što sam konačno postala svesna koliko je hrabra. Otišla je, a nisam stigla dovoljno puta da joj kažem da je volim. Nisam stigla da joj se pohvalim prvom desetkom, prvim uspehom, da joj plačem u krilu zbog tamo neke ljubavi…
I nisam stigla da je upoznam sa njenim unukom, jer ona nije stigla da bude baka. Otišla je prerano sa dijagnozom melanoma.
Ali, ja sam još tu. Dogodine, 29. aprila biće deset godina kako sam preživela, dijagnozu melanoma.
Kažu da je melanom najprogresivniji humani karcinom. Ako je suditi po iskustvu moje majke, jeste. Otišla je tri meseca nakon što joj je ustanovljena dijagnoza, sa metastazama na mozgu koje su dovele do paraplegija i halucinacija. Ona je otišla, a ja sam naučila šta je melanom.
Aprila, 2009. godine primetila sam promenu na mladežu koji sam nosila od ranog detinjstva i naravno pravac kod hirurga. Nekoliko dana posle stigao je nalaz: melanoma, clark 3, breslow 1.27.
Dakle, promjer 1.27 milimetara, maligno sto odsto i još treći od moguća četiri stadijuma.
Čast da mi prenese tu „radosnu“ vest imala je moja seka. Jedina sestra, koja je zajedno sa mnom preživela gubitak majke. I jesam plakala, danima, ali ne zbog sebe nego zbog nje. Plakala sam jer mi je do tog trenutka bila sve na svetu i što nisam uspela da je sačuvam od još jedne traume.
Žao mi je što nije dočekala da bude baka