Nismo bili baš u "cvetu mladosti" kada smo se venčali: on je imao 42 godine, a ja 36 godina.
Oboje smo samosvesni, emancipovani ljudi koji imaju stav o životu.
U početku braka sam bila euforična, a onda neprimetno, previše zanesena novim statusom i uređenjem porodičnog gnezda. Počela sam da radim jednu glupost za drugom...
Odustala sam od aerobika i kursa engleskog jezika, a sve zbog pečenja mafina, čišćenja tepiha, ribanja toaleta... Šila sam prekrivače, skupljala najbolje recepte za slavu, peglala čaršave sa obe strane.... Savladala sam dekupaž i pravljenje fondana. Izgubila sam kilograme, izgubila temperament, sve u pokušaju da budem najbolja ljubavnica i supruga, sebi sam prišila status žrtve.
Sećam se tog dana. Bila je subota u novembru, počela je da pada kiša. Sve je bilo sivo napolju, u kuhinji sam morala da upalim svetlo.
Sedeo je u trpezariji i pio mleko besno me gledajući. Ja sam seckala sir, hladnu teletinu i paradajz. Tri puta mi je rekao da će samo da popije mleko i da nema potrebe da mu pravim sendvič. Kako sam i dalje tupila o tome kako mu treba sendvič, skočio je i istrgao mi nož iz ruku i bacio ga u sudoperu.
"Slušaj, ne moraš da me sužiš. Svako veče spremač večeru od tri jela, sterilišeš šolje, ribaš toalet... Nismo robovi jedno drugom, a nisam ti ni ceo život, već samo deo. Srećom, sreli smo se i zaljubili, našli zajednički jezik... Skućili se, našli mesto gde nam je dobro zajedno. Sve ostalo je samo tvoj život. Zato nemoj moje interese da stavljaš u prvi plan.
Trebalo mi je par minuta da shvatim koliko je u pravu
