Saznajte

Devojke iz Niša uzdisale su za zgodnim profesorom: A koga je voleo poznati neženja?

Bio je na meti udavača, a kako i ne bi - državni posao, politički aktivan, jedina mana mu je bila što je zore dočekivao u kafani
Ljubav i zavođenje
00:20h Autor:
Devojke iz Niša uzdisale su za zgodnim profesorom: A koga je voleo poznati neženja?
Foto: Shutterstock/Ilustracija

U svoje vreme Stevan Sremac je bio poznat kao dobroćudan, lep čovek, gospodin profesor. To je bilo vreme neposredno po oslobođenju od Turaka, kada je Niš bio druga prestonica u Srbiji, a Sremac, Vojvođanin na jugu, jedan od najomiljenijih profesora i najčuvenijih ljudi. Sa Bačkom u srcu, ovekovečio je život Nišlija u “Ivkovoj slavi”, ali je ipak nekako najprepoznatljiviji po jednom ravničarskom delu, obaveznoj školskoj lektiri - “Pop Ćiri i pop Spiri”.

Devojke iz Niša uzdisale su za naočitim profesorom. Kritičar Pavle Popović ostavio je pisani trag o Sremčevoj lepoti: “Čelo široko, velike oči, brkovi deblji, srpski, crni; lice vazda izbrijano. Kosa brižljivo i originalno očešljana na razdeljak i na larmu. Stas srednji, hod gospodski, bez žurbe; vitak, elastičan i prav. Glas malo mutan, smeh sitan, pri čemu su se videli beli očuvani zubi…”

A takav čovek može samo da bude na ceni i meti mnogobrojnih udavača. Državni posao, politički aktivan, jedina mana mu je bila što je zore dočekivao u kafani. Ukoliko bi ga društvo opomenulo da je vreme da se ide na počinak, uzvraćao je da ga ionako žena kod kuće ne čeka.

Prava istina o nesrećnoj Zoni Zamfirovoj: Ko je bila Jevrosima Kijametović?

Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia

Postavlja se pitanje zašto takva prilika nije imao izabranicu kraj sebe kad su ga tolika ženska srca volela. Antun Gustav Matoš, koji je mnoge zime proveo u Sremčevom kaputu, zapisao je da je Sremca volela “bogata lepa dama iz trgovačke kuće”, ali da od ženidbe nije bilo ni traga. Na mnogobrojne provodadžiluke Sremac je odgovarao: “Taman posla, ni pomisliti da se ženim. Valjda kad kud izađem da je vodim uza se kao kišobran kad je lepo vreme! More, batalite te kombinacije…”

I po preseljenju u Beograd provodadžije ga nisu ostavljale na miru. Uporno su hteli da ga otrgnu od kafanskog života, da ga udome i učine porodičnim čovekom, kako bi, između ostalog, imao i više vremena za bavljenje književnošću. Nisu ni sanjali da su mu upravo oni omrznuli brak svojim preslišavanjima i nametanjem devojaka.

Provedeći vreme sa poznanicima i prijateljima po kafanama navikao je na samački život, pa se u njemu nije ni javljala potreba za brakom i porodicom. Međutim, daleko od toga da je Sremac bio ženomrzac, postojale su u mladosti određene dame kojima je posvećivao pažnju, ali na tako diskretan način da nikoga nije time opterećivao, ponajmanje dotične gospođice. Tako je ceo njegov ljubavni život ostao obavijen velom tajne.

Lice anđela, duša đavola: Ko je bila prava sultanija Hurem?

Osim jedne priče koja je trebalo da se završi venčanjem. Za vreme službovanja u Pirotu, u kući Aranđela Stanojevića, zagledao se u lepu crnokosu Jelenu Pančićevu. I Jelena se zagledala u njega. Simpatije su prerasle u ljubav, te je Sremac zatražio devojčinu ruku. Odluka je bila na Jeleninom ocu, svešteniku pirotskom Panteliji Pančiću. O tome je pirotski učitelj zapisao sledeće: “Pored Sremca, Jelenu je jednovremeno tražio od oca i Josif Kostić, ekonom bolnice. Otac se dugo dvoumio kome da je da. I jedan članak Sremčev objavljen u liberalnoj Srpskoj zastavi u kome je on kritikujući rad upravnih mesnih vlasti naročito naglasio da u Pirotu žare i pale tri Pante, među kojima se jedan od njih u svemu razlikuje samo po tome što se zvanično potpisuje Pantelija, najviše je doprineo da stvar bude rešena u korist drugog prosca”.Dvoje mladih i pored obostrane ljubavi nisu imali sreće. A sreća u ljubavi ih nije pratila ni u kasnijem životu. Jeleni su deca pomrla, muž se propio, nekako je završila školu i postala babica. Kada je jednom prilikom bila u Beogradu, prolazeći Ulicom Stevana Sremca, svedoci govore da je izjavila - Evo ulice mog nesuđenog!

Prvi put iz ljubavi, drugi zbog para, treći zbog prijateljstva: Svi muškarci Džeki Kenedi!

Foto: Shutterstock/Ilustracija
Foto: Shutterstock/Ilustracija

Sremac je ostao sam, skrasivši se u Beogradu, gde je radio i stvarao, postao član Srpske kraljevske akademije, uveseljavao prijatelje i ostavljao književno bogatstvo pokolenjima. Ljubav koja je ostala kraj njega i pratila ga verno u stopu bila je jedino ljubav prema kafani. Nje se nikada nije odrekao.

Kada je zašao u godine, smeha je počelo da mu ponestaje. Čovek koji je zasmejavao čitavu naciju, sam, bez porodice, nije imao mnogo razloga za šalu, a i kafanski život mu je dojadio. Kao što to obično biva, sudbina se pobrinula da prekrati muke ovom samotnjaku. On koji nikada nije bolovao, iznenada dobi neizlečivo trovanje krvi. Nakon kratke agonije, crkvena zvona objaviše da je Sremac preminuo. Kafana je ostala pusta, smeh je zamro, a Steva otišao u neki drugi svet u potragu za ljubavlju koja mu u ovom životu nije bila naklonjena.

Tragedija velike ljubavi Ane Karenjine: Nije mogla bez njega, nije umela sa njim!

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs