Neli Blaj nije bila obična novinarka. Da bi otkrila šta se zaista događa iza zaključanih vrata jedne njujorške psihijatrijske ustanove, bila je spremna da rizikuje sopstvenu slobodu, zdravlje, pa čak i razum. Ali to je bio tek početak.
Nekoliko godina kasnije, sa jednom haljinom, kaputom i malim putnim koferom, krenula je na put oko sveta sa namerom da obori rekord iz čuvenog romana Žila Verna. Dok su mnogi sumnjali da jedna žena može da izvede takav poduhvat, Neli je prolazila kroz oluje, nepoznate zemlje i hiljade kilometara železnicom i brodom. Za samo 72 dana ostvarila je ono što je do tada izgledalo gotovo nemoguće.
Od siromašne devojčice do žene koja je prkosila svom vremenu
Elizabet Kokran rođena je 1864. godine u Pensilvaniji, u porodici sa desetoro dece. Zbog ljubavi prema roze odeći dobila je nadimak Pinki, koji su koristili svi članovi porodice.
Kada je imala samo šest godina, njen otac je iznenada preminuo, ne ostavivši testament. Porodica je ostala bez novca, a život se ubrzo pretvorio u borbu za opstanak. Njena majka ponovo se udala, ali je novi suprug bio alkoholičar i nasilnik koji je tukao i nju i decu.
Posle pet godina trpljenja, majka je odlučila da se razvede. U to vreme razvod je bio prava retkost i veliki društveni skandal, naročito za ženu.
Elizabet je morala da napusti školovanje jer porodica nije imala novca za njeno obrazovanje. Uostalom, u tadašnjem društvu nije se ni smatralo da devojkama treba naročito obrazovanje. Očekivalo se da se udaju, rađaju decu i brinu o domaćinstvu. Međutim, Elizabet je imala sasvim drugačije planove.
Jedan novinski članak promenio joj je život
Kada je imala 18 godina i živela u Pitsburgu, naišla je na novinski tekst pod naslovom „Za šta su devojke dobre?“. Autor je tvrdio da je jedina prava uloga žene da rađa decu i vodi domaćinstvo.
Elizabet je bila toliko ogorčena da je odlučila da odgovori. Napisala je pismo uredniku u kojem je oštro kritikovala takve stavove.
Urednik je bio oduševljen njenim stilom pisanja. Objavio je njen tekst, a zatim raspisao oglas za novog novinara, navodeći da traži nepoznatog gospodina.
Kada se u redakciji pojavila mlada žena, urednik je shvatio da je pronašao izuzetno talentovanu autorku. Ponudio joj je posao i dao novinarski pseudonim po kojem će kasnije postati poznata širom sveta — Neli Blaj.
Ubrzo je počela da istražuje položaj žena u fabrikama, njihove teške uslove rada i društvene nepravde. Pisala je i o korupciji u Meksiku, zbog čega je na kraju morala da napusti zemlju.
Kada su je u redakciji prebacili u rubriku za žene, gde je trebalo da piše o modi, baštovanstvu i društvenim događajima, Neli je odlučila da ode. Nije želela da bude novinarka koja piše samo o stvarima koje se smatraju prikladnim za žene.
Preselila se u Njujork, gde su je čekali meseci bez posla, novca i poznanstava. Ipak, nije odustajala. Konačno je uspela da dođe do redakcije lista New York World, čiji je izdavač bio čuveni Džozef Pulicer. Tamo ju je čekao zadatak koji će zauvek promeniti njenu karijeru.
Ponuda koja je mogla da je košta slobode
Pulicer joj je predložio nešto što bi većina ljudi odbila bez razmišljanja. Želeo je da se pretvara da je mentalno obolela i da na taj način dospe u psihijatrijsku ustanovu na ostrvu Blekvel, u Njujorku. Cilj je bio da iz prve ruke istraži kako se tamo postupa sa pacijentkinjama.
Postojao je, međutim, jedan veliki problem: niko nije znao kako će je izvući kada jednom bude primljena.
„Možeš li da se pretvaraš da si luda i dospeš u ustanovu na ostrvu Blekvel? Ne znamo kako ćemo te izvući odatle“, upitao ju je Pulicer.
Neli nije oklevala.
„Znam. Sama ću se izvući.“
Znala je da je čeka opasan zadatak, ali je bila odlučna da ga sprovede do kraja. Vratila se u pansion i počela da se priprema. Stala je pred ogledalo, širom otvorila oči, vežbala čudan smeh i nepovezan govor.
Proučavala je sve što je mogla da pronađe o osobama koje se smatraju mentalno obolelim. Shvatila je da je pogled posebno važan, pa je satima vežbala da nepomično i bez treptanja posmatra svoj odraz. Kasnije je zapisala da se čak i sama uplašila sopstvenog pogleda, naročito tokom noći.
Prestala je da se umiva i pere zube. Obukla je staru, prljavu odeću i nastavila da vežba neobično ponašanje. Posle tri dana priprema bila je spremna.
Deset dana iza vrata psihijatrijske ustanove
Neli se najpre smestila u prihvatilište za žene bez doma. Tamo je počela da glumi mentalno obolelu osobu. Izmislila je priču da je izgubila razum nakon majčine smrti.
Njeno ponašanje izazvalo je zabrinutost, pa su je odveli na psihijatrijski pregled. Petorica lekara su je pregledala, a četvorica su zaključila da nije mentalno zdrava. Neli je proglašena neuračunljivom i poslata u ustanovu na ostrvu Blekvel.
Ono što je tamo zatekla bilo je mnogo gore od svega što je mogla da zamisli.
Hrana je bila pokvarena, meso ustajalo, hleb buđav, a kaša često puna crva. Voda koju su pacijentkinje dobijale bila je prljava.
Uslovi za održavanje higijene bili su užasni. Žene nisu redovno kupane, već su im radnice ponekad izlivale kofe ledene vode na glavu, nakon čega su ostajale mokre u hladnim prostorijama.
Spavale su na golim daskama, pokrivene tankim ćebadima koja su često bila izgrizena od moljaca. Pacovima je bilo dozvoljeno da slobodno trče po prostorijama, tražeći ostatke hrane. Prema Nelinim zapisima, ponekad su grizli i prste žena koje su spavale.
Negovateljice su tukle pacijentkinje zbog najmanjih prekršaja. Dovoljno je bilo da neka žena glasnije govori, odbije hranu ili ne uradi ono što joj je naređeno.
One koje bi pružale otpor ili se žalile često su završavale u samicama — mračnim, vlažnim prostorijama bez nameštaja. Neli primećuje da su mnoge završile ovde jednostavno zato što su se našle u nezavidnom položaju – radnice koje nisu mogle da priušte advokata, imigrantkinje koje nisu govorile engleski dovoljno dobro da bi objasnile svoje zdravstveno stanje, žene kojih su njihovi muževi ili staratelji želeli da se oslobode, kao i žene koje su jednostavno bile previše samostalne.
Međutim, ključna stvar je to što, kada shvati kakva je zapravo situacija, njena maska pada. Nakon prvih nekoliko dana, ona više ne glumi ludilo. Počinje da se ponaša normalno, traži da bude puštena na slobodu i objašnjava lekarima da je zdrava.
Ali lekari je ne slušaju. Ona je već u sistemu. Dijagnoza je postavljena. Njene tvrdnje da je zdrava lekari doživljavaju kao deo njene bolesti – kao klasičan simptom ludila, kada pacijent odbija da prizna svoje stanje.
Kada je redakcija morala da spase novinarku
U redakciji lista *The New York World* znali su da se ona nalazi tamo. Znali su da moraju da je izvuku. Advokat je otišao u bolnicu i zahtevao oslobađanje svoje klijentkinje. Nije pominjao da je ona novinarka. Nije bilo dugotrajne sudske bitke oko dijagnoze: ispregovarao je njeno puštanje na slobodu.
U oktobru 1887. godine, list *Njujork vorld* (New York World) objavio je njene članke. Oni su izazvali pravu senzaciju. Grad se uzburkao. Kako je moguće da žene borave u takvim uslovima? Kako je lekarima dozvoljeno da smeštaju ljude u bolnice bez odgovarajućih provera? Kako neko uopšte može da živi znajući za ovo?
Mesec dana kasnije, velika porota nalaže istragu o uslovima u bolnici. Grad Njujork izdvaja dodatna sredstva za službe za mentalno zdravlje. Vlasti su povećale finansiranje gradskih dobrotvornih i popravnih ustanova, pri čemu je deo sredstava bio namenjen bolnici na ostrvu Blekvel.
Međutim, sistem — sistem koji je lekarima omogućavao da zatvaraju ljude gotovo bez ikakve kontrole, sistem koji je prvenstveno bio usmeren protiv žena i siromašnih — nikada nije u potpunosti reformisan. I danas, službe za mentalno zdravlje ostaju prostor u kojem su lična sloboda i medicinska nužnost u stalnom sukobu.
Put oko sveta u rekornom roku
Neli Blaj nije postala slavna toliko zbog ove istrage, koliko zbog onoga što je usledilo — njenog putovanja oko sveta za 72 dana, drugih istraživačkih poduhvata, kao i prelaska iz novinarstva u poslovni svet.
Godine 1889. Neli Blaj odlučila je da uradi nešto što je u to vreme delovalo gotovo nezamislivo – da sama obiđe svet za manje od 80 dana, baš kao junak čuvenog romana Žila Verna „Put oko sveta za 80 dana“. Iako je njen urednik u početku sumnjao da žena može da izvede takav poduhvat bez muške pratnje, Neli nije odustala.
Sa samo dva dana pripreme, 14. novembra 1889. godine ukrcala se na brod Augusta Victoria i započela putovanje dugo gotovo 40.000 kilometara. Na svom putu prošla je kroz Englesku, Francusku, Egipat, Šri Lanku, Singapur, Hong Kong i Japan, a u francuskom gradu Amijenu čak se susrela i sa samim Žilom Vernom.
Kada se 25. januara 1890. godine vratila u Njujork, nakon svega 72 dana, 6 sati i 11 minuta, Neli je postala svetska senzacija. Gotovo čitavo putovanje prešla je sama, čime je srušila tadašnje predrasude o tome šta žene mogu da postignu. Njeno putovanje nije bilo samo novinarski poduhvat i borba protiv vremena već i dokaz hrabrosti, samostalnosti i odlučnosti.
Iako je njen rekord oboren svega nekoliko meseci kasnije, Neli Blaj ostala je upamćena kao žena koja je pokazala da granice često postoje samo zato što se niko pre nje nije usudio da ih pomeri.
Stil / Dzen