Kažu da jedan događaj može potpuno promeniti nečiji život, i upravo se to dogodilo poznatoj primatološkinji Džejn Gudol. Kada je Džejn imala godinu dana, otac joj je poklonio plišanog majmuna i ona se nepovratno zaljubila u njega. U stvarnosti, igračka je bila smešno glupa, a Džejnin otac ju je kupio samo zato što je bila najjeftinija u prodavnici. Želeo je da obraduje svoju ćerku, a porodica je praktično bila bez novca, ali upravo je taj majmun postao polazna tačka u Džejninom neverovatnom životu.
Džejn Gudol je rođena 1934. godine u Velikoj Britaniji. Porodica je živela u bogatom delu Londona, ali je već imala ozbiljne finansijske probleme. Stvari su se pogoršale nakon što su se Džejnini roditelji razveli, što je primoralo nju i njenu majku da se presele u Bornmut, primorski grad, da žive sa svojom bakom. Bilo je jeftinije nego u prestonici i bezbednije, jer se približavao Drugi svetski rat. Džejnin otac je regrutovan na front, a anksioznost se uselila u domaćinstvo. Iako je Džejn već bila svesna užasa koji su se dešavali, ona je još uvek bila dete, želela je da se druži sa prijateljima i zabavi. Međutim, bila je ograničena na travnjak blizu kuće, tako da bi se porodica mogla odmah sakriti u podrum u slučaju alarme za vazdušnu opasnost.
Međutim, Džejn nije dugo patila od dosade i brzo je pronašla nešto čime bi se zaokupila. Sedela bi na tremu i provodila sate posmatrajući ponašanje insekata, ptica i malih životinja, a takođe je vodila beleške u svesci. Njene omiljene knjige u to vreme bile su „Doktor Dulitl“ i „Tarzan“. Glavni lik u „Tarzanu“ se takođe zove Džejn, i devojčica je često zamišljala sebe na njenom mestu. Njen život iz snova bila je džungla i naučna karijera posvećena proučavanju njenih voljenih majmuna, ali Džejn je jasno shvatila da nikada neće postići ovaj cilj i da mora da prihvati stvarnost.
Naučna karijera zahteva ogromna finansijska ulaganja čak i tokom obrazovanja i samo retko kasnije donosi dobre prihode. Sredinom 20. veka, samo deca iz bogatih porodica mogla su sebi da priušte takva istraživanja, ali Džejn nije bila jedna od njih. Završila je školu i nije mogla da priušti ni koledž. Da bi što brže počela da zarađuje svoj prvi novac, završila je kurs za sekretaricu-daktilografkinju i pronašla dobar posao u jednoj londonskoj filmskoj kompaniji.
Činilo se da će život Džejn Gudol slediti poznati put — posao, brak, deca — ali onda je jedna drugarica iz razreda predložila očajničku avanturu: putovanje u Keniju. Brod koji je isplovio za Afriku trebalo je da isplovi iz britanske luke za nekoliko meseci, a karte nisu bile toliko skupe. Džejn je dala otkaz, vratila se u kuću svoje bake kako bi izbegla troškove života u prestonici, zaposlila se kao konobarica i provela tri meseca štedeći svaki peni za putovanje.
Dakle, sa 23 godine, Džejn Gudol je napravila korak bliže svom snu, našla se u Keniji, a sudbina ju je nagradila za hrabrost. Videla je oglas u lokalnim novinama za poznatog kenijskog antropologa i arheologa Luisa Likija, koji je tražio asistenta. Džejn se pojavila na razgovoru za posao, i ona i Luis su satima jednostavno razgovarali o majmunima. Dobila je posao, a zatim i ponudu u koju dugo nije mogla da veruje: trebalo je da posmatra majmune u divljini.
Džejn Gudol je odmah priznala naučniku da veoma malo zna o primatima, uprkos tome što je bila zainteresovana za njih od detinjstva, i da nema nikakvo visoko obrazovanje, a kamoli specijalizovano. Luis Liki je odgovorio da mu je potrebna nepristrasna perspektiva i dodao da više voli da radi sa ženama jer su one marljivije, disciplinovanije i pažljivije. Naučnik je okupio ukupno tri žene za ekspediciju, a one su čak dobile nadimak „Likijevi anđeli“. Bile su svakako hrabre: Džejn Gudol je ispričala kako su ona i njeni prijatelji jednom tokom ekspedicije naišli na lava, a otrovne zmije su bile uobičajena pojava.
Priča koja stoji iza ideje Luisa Likija da šalje isključivo ženske timove na ekspedicije je takođe intrigantna. Oženio se mlad i sa suprugom Meri dobio je sina. Zatim je zaposlio sekretaricu, Rozali Ozborn, u koju se ludo zaljubio. Njegova žena je otkrila njegova neverstva, a Luis je bio spreman da podnese zahtev za razvod, ali je sin pao sa konja tokom treninga, toliko teško povredivši glavu da je proveo nekoliko meseci u bolnici. Sve to vreme, njegova žena ga je molila da ne napušta porodicu, i on je popustio. Da bi se zaštitio od daljeg iskušenja, poslao je svoju sekretaricu, Rozali, u džunglu da proučava majmune. Ona sama nije uspela da dobije nikakve posebno vredne naučne podatke niti da uspostavi istraživačku karijeru, ali nije imala nikakvu zamerku prema Luisu i, čak i posle smrti, na njenom nadgrobnom spomeniku stoji: „Iljaf, volim te zauvek.“
Džejn Gudol je skoro svo vreme provodila na ekspedicijama, i one su bile prilično uspešne, ali je u nekim aspektima ponovila sudbinu svog prethodnika. Luis Liki je takođe počeo da pokazuje romantično interesovanje za nju, ali je čvrsto odbijen. Džejn je jedno vreme radila u Keniji, a zatim je premeštena u rezervat za divljač Gombe Strim u Tanganjiki, gde se specijalizovala za šimpanze. Vredi napomenuti da je Džejn morala da dovede majku iz Velike Britanije u Republiku Tanganjiku, jer moralne norme tog vremena jednostavno nisu dozvoljavale mladoj ženi da živi sama, a to bi privuklo previše neželjene pažnje.
Džejnina majka, Van, bila je entuzijasta. Ne samo da je uvek podsticala interesovanja svoje ćerke, čak joj je davala novac za njeno prvo putovanje u Afriku, već je bila i srećna što je promenila njen život. Brzo se sprijateljila sa meštanima i, kao medicinska sestra, počela je da pomaže bolesnima — malarija je u to vreme besnela u zemlji, a Džejn je skoro umrla od nje. Van je takođe postala bliska prijateljica sa Luisom Likijem, i zajedno su objavili knjigu. Upravo je Van bila uz naučnika tokom njegovih poslednjih dana.
Majka Džejn Gudol je preuzela mnoge kućne poslove, dok se ona potpuno posvetila svom poslu. Čitave dane je provodila lutajući džunglom kako bi se životinje navikle na nju, a zatim je pronašla idealno mesto za posmatranje i počela da beleži. Mogla je nedeljama da bude odsutna od kuće, ali njena stipendija je bila samo godinu dana, a morala je da postigne značajne rezultate u tom roku. Ponekad bi Džejn provela dane bez viđenja primata i padala bi u očaj, ali njeno istraživanje je na kraju dalo značajan doprinos napretku nauke. Džejn Gudol je predstavila svoje beleške i naučne radove na Univerzitetu u Kembridžu, a odbor joj je dozvolio da tamo brani doktorsku disertaciju. Ovo je bio redak izuzetak, jer Džejn nije imala diplomu osnovih studija.
Ranije su primati proučavani isključivo u laboratoriji, ali je Džejn Gudol razvila sveobuhvatno razumevanje njihovog života u divljini. Otkrila je da primati koriste alate i sami ih prave (što se ranije smatralo ljudskom aktivnošću), i da takođe sakupljaju med iz košnica, love i uživaju u jelu mesa – primati su ranije smatrani vegetarijancima. Džejn je svakog primata tretirala kao jedinku, dajući im ljudska imena i pokazujući da su životinje jedinke i da imaju svoje ličnosti. Hijerarhija u grupama, krvava okrutnost, briga o mladim i starim jedinkama, ratovanje, lukavstvo, konkurencija među ženkama, tinejdžerska pobuna i proučavanje monogamije – tokom godina, primati su za Džejn Gudol postali prava porodica, gotovo bukvalno.
Džejn se sprijateljila sa jednom od visoko rangiranih ženki, živela je među majmunima skoro dve godine, a primati su počeli da je smatraju gotovo jednom od svojih. Onda se moć u zajednici promenila, a Džejn je proterana — priznala je da joj je situacija bukvalno slomila srce. Za Džejn, majmuni nisu bili samo posao; postali su deo njenog života. Džejn je često bila kritikovana: zbog nedostatka obrazovanja, zbog toga što se prema majmunima odnosila sa ljubavlju, a ne sa distancom, i zbog činjenice da je njen naučni rad potkopavao određene verske principe — ali je nastavila svoj rad.
Džejn Gudol, međutim, nije zaboravila na stvarni život. Šezdesetih godina prošlog veka dobila je zadatak od fotografa i snimatelja Huga van Lavika iz Holandije da snimi dokumentarac, par se zaljubio i venčali su se nekoliko godina kasnije. Hugo se sećao da je njegova žena imala jednu zabavnu osobinu: uopšte nije mogla da se seti lica ljudi i prepoznavala je samo one koje je veoma dobro poznavala, ali je lako mogla da razlikuje sve majmune koje je posmatrala, a bilo ih je na stotine. Džejn se zaljubila u Huga zbog njegovog uvek poštovanog stava prema životinjama. Nakon venčanja i rođenja deteta, nastavili su da žive u Africi i snimaju filmove o majmunima.
Džejn Gudol je prvo osnovala sopstveni istraživački centar, a zatim i poseban institut. Zanimljiv je i način na koji je naučnica opisala svoje rano iskustvo majčinstva. Nemajući prethodno znanje u ovoj oblasti, brinula se o svojoj bebi na isti način kao i o ženkama šimpanzi i priznala je da se sa tim savršeno nosila. Kasnije je, sa suprugom, Džejn usmerila pažnju na proučavanje drugih životinja, uključujući pisanje nekoliko naučnih radova o hijenama. Na kraju, Džejnin brak sa Hugom van Lavikom završio se razvodom, a Džejn se udala drugi put, za Dereka Brisona, vojnog pilota i jedinog Evropljanina u tanzanijskom parlamentu. Brak je trajao samo nekoliko godina: Brison je umro od raka, ostavljajući Džejn neutešnom. To je bio jedini put kada je razmišljala o okončanju svoje naučne karijere, ali je shvatila da bi bez majmuna izgubila poslednji smisao života.
Džejn Gudol je posvetila preko 65 godina svog života nauci. Kako je starila, prestala je da ide na ekspedicije, ali je uvek pratila istraživanja svojih kolega. Nedavno se fokusirala na ekološki aktivizam i govore. Nedavno je Džejn krenula na još jednu predavačku turneju po Sjedinjenim Državama, a 1. oktobra 2025. godine preminula je prirodnom smrću u Los Anđelesu. Imala je 91 godinu.
Godine 1995, kraljica Elizabeta II je proglasila Džejn vitezom, a 2002. godine je imenovana za ambasadorku UN za mir, ali sama Džejn se nije sećala ovih događaja kao jednog od vrhunaca svog života. Godine 2009, tokom putovanja u Pariz, upoznala je glumca Kristofera Lamberta, koji je nekada igrao Tarzana. U to vreme je već imala 75 godina i priznala je da se konačno oseća kao Džejn iz svoje omiljene knjige, ispunjavajući dečji san.
Pogledajte život Džejn Gudol u fotografijama:
